Mario Ćuzić: Financirao sam film o japanskoj garage rock sceni glumeći svećenika na vjenčanjima

U Zagrebu se od četvrtka do subote sprema velika fešta s pripadnicima japanske garage rock scene. U Vintage Industrial Baru će u četvrtak nastupiti divlji The Minnesota Voodoo Men, a u petak i subotu se u kinu Grič prikazuje dokumentarac 'Garage Rockin' Craze', filmaša ovdašnjih korijena rođenog u Kanadi. Film prati događaje na ludoj japanskoj sceni, a cijeli program popratit će gostovanje nekih od glavnih protagonista iz filma. Više o filmu i programu ispričao nam je sam Mario, koji je glavni i odgovorni za ovo jedinstveno događanje u Zagrebu.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Daddy-O Nov, BB Clarke i Mario Ćuzić

Daddy-O Nov, BB Clarke i Mario Ćuzić

Kako se to dogodi, da čovjek naših korijena, a rođen u Kanadi, završi u Japanu i snima film o njihovoj garage rock sceni?

Mario Ćuzić: Rođen sam i odgojen u Kanadi, a starci su mi odavde. Dolazio sam ja tu, još za vrijeme Jugoslavije, a kad sam završio srednju školu došao sam u Zagreb na fakultet, upisao sam Filozofski ’92, pa sam se vratio u Kanadu i tamo završio studij. U devedesetima bi dosta ljudi od tamo putovalo u Japan, gdje bi predavali engleski. Nešto bi zaradili, pa bi se vratili. Ja sam otišao ’99., također sam mislio zaraditi i vratiti se, ali sam ostao sve duže i duže. Predavao sam, ali sam odlučio da neću tuđu djecu odgajati do 65. godine. Uvijek sam volio film i počeo sam sa snimanjem drugih stvari, snimao sam nešto o slobodnoj borbi itd., ali rock and roll mi je uvijek bio na broju jedan. Blizu moje kuće je bio jedan lokal u kojem je radio neki tip, Cyril Roy. On je glumio u filmu Gaspara Noea, “Enter the Void” i voli garage scenu i glazbu, bio je u dosta cool bendovima u Londonu. Počeli smo surađivati, napravili smo jedan crno-bijeli kratki film, pa sam tako preko njega upoznao The Minnesota Voodoo Men, Saturns, Los Rizlas itd. Prvi koncert koji sam snimao bio je na dva floora, a tamo su svirali The 5.6.7.8’s, Guitar Wolf i ostali, a to je bilo upravo ono što sam tražio, pa sam odlučio da će mi to biti sljedeći projekt. Išao sam na te koncerte svaki vikend, snimao ih i nakupio materijala. Sprijateljio sam se bendovima, jer bi me vidjeli kako snimam nastupe. Radio sam već četiri godine kada sam snimio prvi intervju. Snimio bih spot, bacio ga na Facebook, bendovi bi to gledali i pitali se otkud to, pa bi mi poslali zahtjev za prijateljstvo. Tako da sam, kad sam počeo raditi intervjue, već svakoga znao. I tako sam, umjesto planirane dvije godine, u Japanu ostao punih osamnaest.

Ovo nije prvo gostovanje te scene u Zagrebu?

Mario Ćuzić: Ne, radio sam ih nekoliko. Radio sam jedan posebno o The Minnesota Voodoo Men, kad su svirali ovdje u Vintageu i za Hollistere, čak sam ih vodio i u Široki Brijeg na filmski festival. To je bio kaos! Da, vodio sam Japance ovdje. Neki su na kraju našli čak i djevojke ovdje. Oduševljeni su svime, upoznali su B & The Bops, Hollistere, tu cijelu ekipu. Ovaj put sam imao namjeru prikazati film na ZagrebDox, ali u slučaju da ga ne prime, svejedno doći. Nisu ga primili, ja sam svejedno došao. Dobio sam distribuciju u Japanu i nisam mogao čiste duše uzeti novac i bježat, pa sam rekao ekipi da idemo na put.

Prizor iz filma 'Garage Rockin' Craze'

Prizor iz filma ‘Garage Rockin’ Craze’

Radio si neke druge zanimljive stvari u Japanu. Glumio si svećenika?

Mario Ćuzić: Osamdesetih godina se u Japanu neka jako poznata pjevačica udala se za jednog glumca. Imali su zapadni stil svadbe, to je bilo na televiziji i svi su poludjeli za time. Kao da su se u Jugoslaviji tada Lepa Brena i Bobo oženili u budističkom stilu, pa žene to vide i sve odjednom to žele. I kako je to postala moda u Japanu trebali su za takva vjenčanja zapadnjake da glume svećenike. Tako da sam to radio vikendom, a preko tjedna u školi. Sve što sam zaradio vikendom išlo je na opremu i ekipu, pa sam zapravo taj film financirao na taj način, potpuno nezavisno – “dream come true”.

Tko je Daddy-O Nov? Oko njega se zapravo vrti cijeli film.

Mario Ćuzić: Bio sam čuo za njega prije, a kad sam ga upoznao doslovno sam mu se klanjao. Sad mi je postao zbilja blizak prijatelj. On je glazbeni car underground rock and rolla u Japanu. Ima 57 godina. Počeo je organiziranjem hardcore evenata početkom osamdesetih, zatim je radio mods scenu, pa garage scenu, ska, psychobilly… On je pokrenuo “Back from the Grave”, event koji se održava svakih mjesec dana, a u desetom mjesecu radi noć vještica, maskembal gdje je velika fešta. Daddy-O Nov ima šljakerski posao, a sve ovo radi iz ljubavi. Ima svoj mali independent label Radio Underground, organizira evente i DJ-ira. On je istovremeno i maskota i kralj. Super skroman čovjek koji ne mari za hijerarhiju, koji je skupio sve te bendove oko sebe i osnovao cijelu jednu scenu ’87. sa Texaco Leatherman, The 5.6.7.8’s, Jackie & The Cedrics, nešto kasnije i Guitar Wolf. To je ta prva generacija.

Što je posebno u njegovom mjestu Fussi?

Mario Ćuzić: Tamo je bila američka baza, pa su tamo stigle prve ploče i tako su krenule prve grupe u stilu Japanese Group sounds šezdesetih, nešto poput naših Crvenih koralja ovdje. Dosta ekipe iz ove scene živi u Fussi, The 5.6.7.8’s, Saturns, Stompin’ Riffraffs (koji će također doći u Hrvatsku). Fussa kao da nije Japan, to je nešto drugačije, kao da si u stranoj zemlji. Od tamo su rasli bendovi kao što su Cedrics i Titans, pa druga generacija s Young Parisians, onda pak The Fadeaways i Vivian Boys, a kad je Haloween Ball, tu bude po 60 bendova, to sve Daddy-O kordinira, pa je moj film tako njemu u čast.

Japanska underground scena je vrlo raznolika i bendovi su osebujni. The 5.6.7.8’s su primjerice ženski bend?

Mario Ćuzić: Ljudi većinom misle da je Japan muški svijet u kojemu su žene submisivne. Možda i jest, ali na ovoj sceni to nije tako. Tu je omjer muških i ženskih glazbenika 50-50. The 5.6.7.8’s su tri žene koje su na vrhu te scene. Ta scena nije tipično japanska, druge scene su drugačije. Garage scena je nešto posebno. Nije samo riječ o dobrim muzičarima, oni svi jako paze i na izgled i na scenski nastup.

Što Japan čini toliko različitim od Zapada i zašto se tamo ludilo može puno bolje realizirati nego drugdje?

Mario Ćuzić: Japanski život je rad, rad i rad. Brzina. Tako da im ovo dođe kao “creative outlet”. Tu su slobodni. Nitko od njih ne traži neki ugovor, nitko ne živi od toga, već su zadovoljni upravo zato što su slobodni. Daddy-O da je htio, mogao je biti neki executive u Sonyju, ali on želi svoj underground svijet i to se na neki način prenijelo na sve ostale. U filmu se vidi da tamo ni ne postoji granica između bendova i publike, odnosno bendovi tamo su jedni drugima publika. Kada su na pozornici, tada su u svom raju, daju sto posto od sebe. Tko to vidi poželi imati svoj bend, a garažna glazba nije komplicirana, to je jednostavan i primitivan rock and roll u kojem može svatko sudjelovati. Često netko tko nikad nije bio u bendu za godinu dana završi na pozornici.

Što nas očekuje u Zagrebu od četvrtka do subote?

Mario Ćuzić: The Minnesota Voodoo Men su već nastupali ovdje, doći će po prvi put Daddy-O, zatim Go, poznati rockabilly DJ iz benda Los Rizlas, te Miku. Rokeri iz Zagreba su dosta upoznati s njima, preko Minnesote i preko interneta. Ja jedva čekam čuti Erotic Biljana, njegovu sam glazbu slušao, ali ga nikada nisam vidio uživo. B & The Bops sam gledao dosta puta. Oni i Minnesota su postali veliki prijateljski bendovi, tako da će show biti divlji i super, ali će svakako biti lijepo vidjeti njih ponovno zajedno. Minnesota ima energiju do daske, njih će biti teško otjerati sa bine. Oni imaju namjeru svirati dva i pol sata, a trebali bi samo sat i pol. Bit će to susret kultura, možda jedni ne znaju engleski, a drugi japanski, no rock and roll je svjetski jezik kojim će komunicirati. Sljedeće dane su projekcije filma u kinu Grič, a nakon filma Daddy-O i Go vrte ploče, a pozvao sam i našeg DJ-a Gorana, da i tamo bude i naših i njihovih, a i da imamo rezervu u slučaju da se Daddy-O napije vrlo rano (smijeh).

Koji su ti planovi za dalje?

Mario Ćuzić: Zagreb je moj studentski grad i bilo mi je jako bitno da baš ovaj film ovdje prikažem i da povedem ekipu sa sobom. Ovo je više manje kraj puta za ovaj film. Dobivam neke ponude u Kanadi, ne znam što očekivati. Nisam ni u Japanu očekivao to što je bilo. Tako da nikad ne znaš.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate