M.O.R.T. ‘Tužna kocka’ – zdravi geni kameni

Bili su ugodno iznenađenje s 'Odjelom za žešće' 2014. godine, albumom kojim su zaigrali u okviru major labela kakav je Croatia Records, a s 'Tužnom kockom' su još ugodnije.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
M.O.R.T. 'Tužna kocka'

M.O.R.T. ‘Tužna kocka’

Sinjski rock kvartet M.O.R.T. s ovim albumom drčno ulaze u prvu ligu domaće rock scene. I to ulazi originalno na svoj način, jer ne sjećam se sličnih ‘uleta’ u prošlosti. M.O.R.T. zaskaču kao neka brdska hajdučija. Srčano. Ne šljive oni nikog i ništa, posebno ne ‘gradske šminkere’, a tko im je na putu, čitaj: svira iza njih na koncertima, tom se ne piše dobro, ili će u najamanju ruku morati proliti koju kap znoja više, kao što je to bio slučaj s beogradskim bendom Artan Lili koji su na posljednjem koncertu u zagrebačkom Vintage Industrial Baru došli na zicer priču i sigurno ‘zabijanje golova u gostima’, ali kad su neočekivano ovi Sinjani ubacili u petu brzinu i pola kluba bacili u delirij, a pola potjerali na pozornicu, svakome je bilo jasno kome je pripala ta večer.

U diskografskom smislu, M.O.R.T. ima identični stil i stav; ne šljive oni te priče da je dobar rock ekskluziva velikih gradova. Oni znaju da je dobar rock u rukama onih koji su mu predani i srčano ga žive, bez obzira od kud dolaze. Još važnije; složni su. John, Zvrk, Kikos i Mile rade i dišu kao jedan. Ne gube vrijeme na gluposti. Iako dolaze iz malog mjesta, ono o čemu pjevaju pokriva teme veće od Hrvatske, dakle ne samo da se ‘usuđuju’ biti veliki, već i briljiraju.

Gledano stilski, to što izvode je apsolutni mišung punka, metala, bluesa, hard rocka, garažnog rocka, a opet sve je to u nekom svom suludom skladu koji se može u prenesenom značenju nazvati i „M.O.R.T. skladom“ na jednak način kako su oni grafičko rješenje vesele piramide nazvali tužnom kockom. S „Tužnom kockom“ su došli do one univerzalne definicije da svaki dobar bend zvuči dobro što god svirao. S „Odjelom za žešće“ je još imalo smisla povlačiti neke paralele s Majkama i Partibrejkersima kako bi se dočarala sirova i beskompromisna energija i glazbeni korijeni. S ovim albumom to gubi smisao jer se M.O.R.T. potrudio napraviti odmak od prvijenca, iako, obzirom koliko puno koncerata održavaju, odmak je vrlo vjerojatno došao sam po sebi.

„Tužna kocka“ je road trip album. To je album putovanja, ali ne samo kroz prostor i emocije, već i kroz vrijeme, jer konceptualno je M.O.R.T.-u pošlo za rukom u jednu petlju zatvoriti prošlost i budućnost, narušiti vremenski kontinuum i od aveti prošlosti napraviti avet budućnosti. Hrabrost i drčna uvjerenost u vlastitu kvalitetu očituje se i kroz uglazbljivanje stihova pjesme „Kroz vječnost“ Vladimira Nazora, kao i izvrsni (uspjeli) eksperimentalni pokušaj uglazbljivanja novinarske kritike kazališne predstave antiratne tematike koju potpisuje izvjesni (ili izvjesna) S. Jone, dakle nečega što ni iz daleka nije bilo predviđeno za uglazbljivanje.

Nudi se tu i pregršt eventualnih singlova; prvi odabrani je „Plamen što kriješ“, ali bez problema su to mogle biti i „Misao“, „Bog“, „Zaključane sobe“ ili već spomenuta Nazorova „Kroz vječnost“, no ovo je album u svom klasičnom značenju, što znači da bez poveznica ne bi funkcionirao, a poveznicu su dugačke, gorke i teške balade poput „Na cesti“ ili „Draga majko“, ili pak zlokobne ratne slutnje u „Olovni vojnici“ ili „Logor“.  Ove zadnje spomenute pjesme dočaravaju pulsiranje tog malignog tkiva Balkana, onog koje se krije ispod svih prirodnih ljepota na koje smo ponosni i koji skoro u pravilnim vremenskim razmacija razlije bolesni gnoj po svemu zbog čega su valjda sve generacija onakve kakve su i ove koje trenutačno tu obitavaju; užasnute i sjebane. A tom prokletstvu John poput nekog razbješnjelog šamana „jebe majku“ u želji da prokletstvo zauvijek nestane, da ne postanemo opet logor, a time i lažna arkadija. U tim trenucima naziv albuma „Tužna kocka“ u korelaciji s ilustracijom „vesele piramide“ djeluje kao snažno simbolično dvoznačje poput tragične i komične maske iz starogrčkog kazališta – dvije neraskidivo povezane suprotnosti, dva okvira za sažimanje bivstva na ovim prostorima, optičko-misaoni kontrapunkt koji otvara 1001 pitanje i daje 1001 odgovor.

Glazbeni i tekstualni rasplet albuma kroz „Volim“ i „Jotipovu farmu“ jest utopijska kontra prethodnoj distopiji, dakle još jedna snažna dvoznačnost; ponuđena kroz oživljavanje djeteta u sebi, kad M.O.R.T. kao da jednim potezom ukloni masku čemera, skine svo breme s pleća, i sve skupa u nešto više od tri minute  prodiše humanost i želja za prirodnim skladom tj. pravom arkadijom. Bez te dvije pjesme na kraju „Tužna kocka“ bio bi ‘samo’ dobar rock album, još jedan na kojem se secira surova i mračna realnost, ali ovako, završetak je izvrsna prezentacije neočekivane sile koja se pojavljuje i sve rješava. Jer album vas drži cijelo vrijeme kao kamen kiselo zelje, a na kraju vam da krila i misao za propitivanje iskrenih životnih želja i stavova, kljucne vas da uronite u sebe i možda shvatite da bi pozitivnost prvo trebalo možda potražiti u sebi.

M.O.R.T. je stvarno pošteno razbucao strukturu tužne kocke i usput mangupski povukao tamo neke iluminate za bradu. Ovu grupu se stvarno treba zagrliti iz pluća.

Ocjena: 9/10

(Croatia Records, 2016.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate