‘Liberation Day’ – kako je Laibach donio rock Velikom Vođi

'Sva je umjetnost podložna političkoj manipulaciji, osim one koja govori jezikom te iste manipulacije'. Tako kaže citat na početku dokumentarnog filma norveških redatelja Mortena Traavika i Ugisa Oltea, o povijesnom nastupu kultnog slovenskog Laibacha kao prvog stranog rock benda u Sjevernoj Koreji.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
'Liberation Day'

‘Liberation Day’

Posve je jasno da nema države na svijetu sklonije političkoj manipulaciji od Demokratske Narodne Republike Koreje, a isto tako su rijetki bendovi koji govore jezikom te iste manipulacije kao Laibach, stoga ne čudi da je Traavik odlučio spojiti ta dva elementa u suludom aktu divlje kulturne diplomacije, i još k tome uspio.

Reakcije na vijest da je upravo ova grupa, koja na svjetskoj sceni ne predstavlja superpoznato ime, odabrana da bude prvim ambasadorom rocka u zemlji zatvorenoj za bilo što strano, bile su sve redom iz kategorije ‘šok i nevjerica’. Film prikazuje isječke iz emisije Johna Olivera kojeg užasno zabavlja ideja da će Korejcima prvi susret sa zapadnom glazbom biti Milan Fras koji svojim dubokim, hrapavim glasom pjeva pjesme iz mjuzikla “Moje pjesme, moji snovi”.

Laibach je filozofski gledano najzanimljiviji bend s ovih prostora, a neizbježni Slavoj Žižek ističe kako se ova grupa njegovih sunarodnjaka razlikovala od sve jugoslavenske glazbe koja se u tom razdoblju borila protiv sistema, po tome što su svi ostali tražili promjene i dalje igrajući prema pravilima tog sustava, dok je Laibach uzeo postulate sistema i dodatno ih pojačao, tako ih raskrinkavajući: “Želimo još represije! Manje slobode!” Naravno da dio publike tada, kao ni danas, nije shvatio kompleksnost Laibachova izričaja. Dio svijeta ih i danas u neznanju optužuje za koketiranje s fašizmom, dok drugi dio njihov postupak izjednačuje s jeftinom ironijom.

I kako da Morten Traavik proda takav subverzivan bend sjevernokorejskim vlastima koje obilno koriste cenzuru i represiju protiv svega što im djeluje sumnjivo? Nakon što im jedan od predstavnika te vlasti iščita kompilaciju negativnih impresija o Laibachu s interneta i odbije bend, Traavik mu prodaje odličan spin dostojan duha današnjeg vremena: “Da, Laibach uspoređuju s fašizmom. I Sjevernu Koreju uspoređuju s fašizmom. I sami znate kako zapadni mediji lažu.” I vrata se otvore.

Traavik sam sebe pretvara u glavnu zvijezdu filma. Iako bi Jani Novak trebao biti taj koji će viziju benda komunicirati prema svijetu, čini se kako se on u jednom trenutku ozbiljno zamjerio režiseru izravno se usprotivivši njegovom naputku da nitko sam ne napušta hotel nakon dolaska u Pyongyang, te ga ostatak filma prikazuje u prilično negativnom svjetlu. Tako ovaj u dva navrata, vezano za koncert, ispaljuje promašenu parafrazu Cohenova stiha kako u svakom zidu postoje pukotine kroz koje ulazi duh, ali na neki način se, fasciniran “najuspješnijim komunizmom koji je vidio” pita treba li uopće širiti te pukotine kad se ljudi doimaju sretnima, iako su im “mozgovi isprani”. Uglavnom, niza kontradiktorne konfabulatorne misli.

U jednom trenutku priča i o nastupu Laibacha na zagrebačkom biannaleu 1983., kad su puštane projekcije jugoslavenskih komunista preko kojih se vrte pornografski klipovi, što bend čini najopasnijim protivnikom države i jednim od krivaca za njezinu propast, a danas govori kako pristaje na cenzuru, jer svi u sebi ionako imamo malo Sjeverne Koreje koja nas cenzurira. Ali njegovi pristanci na cenzuru svakako pogađaju bend, pogotovo Minu koja je vidno pogođena činjenicom da neće izvoditi pjesme koje je dugo pripremala ili odjenuti kostim kojem se radovala. Traavik, dakle, Novaka prikazuje odvojenog od realnosti benda, dok je on sam taj koji se zalaže i bori za njihovu viziju.

Sam koncert i njegova priprema prikazani su kao neprekidan val iscrpljujuće frustracije. Iako se u početku čini kako je velika dvorana sjajno mjesto za nastup, bend ubrzo shvaća kako je oprema tamo uglavnom nepostojeća, ili starija od pedeset godina, a tamošnji tehničari ne znaju ni što su reflektori. Sve traje beskrajno dugo, ljudi spavaju po dvorani, napredak je zanemariv, a cenzori poput sokola vrebaju na sve i iznašaju svoje primjedbe.

U takvim uvjetima ne čudi da zapis koncerta izgleda izrazito neupečatljivo u usporedbi s koncertima Laibacha kakve smo inače naučeni gledati. Publika koncert prati blago zainteresirano, zbunjeno ili začepljenih ušiju. Iako će nakon samog nastupa Novak izjaviti kako je riječ o malenom koraku za Laibach, a velikom za čovječanstvo, istina je zapravo suprotna.

“Znamo da postoje razne vrste glazbe, a sad znamo da postoji i ova,” komentira jedan posjetitelj koncerta na odlasku. To je realan doseg cijele predstave. Neće rock and roll odjednom provaliti kroz brane u Sjevernu Koreju nakon njihovog nastupa, jer bi trebale generacije i generacije i nakon eventualne promjene režima da se tamošnja psiha prilagodi ideji takve kulture. No, ako je Laibach uspio napraviti prvu pukotinu u zidu koji Novak spominje, to se mora smatrati uspjehom, a i pridonosi svjetskoj promociji umjetničke formacije koja već desetljećima jednako uspješno muzicira i provocira.

Ocjena: 8/10

(VFS Films, Traavik, Norsk Fjernsyn, 2016.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate