Glazbena recenzija

NLV
NLV 'NLV' – prvijenac za pamćenje

Koncertni report

Svemir u KSET-u na ponovljenom koncertu (Foto: Ivan Laić)
Svemir u KSET-u odsvirao do kraja

Leonard Cohen – odlazak ranjenog pjesnika

Globalnu pozornicu napustio je najveći kantautor današnjice.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Leonard Cohen (Foto: Zoran Stajčić)

Leonard Cohen (Foto: Zoran Stajčić)

Još jedan kojeg je požnjela ova nesretna 2016. Još jedan koji je to znao i oprostio se onako kako je jedino umio, stihovima i albumom. Na „You Want It Darker“ iz listopada ove godine, sve jasno stoji, oprostio se i čekao. I New York Timesu je rekao da je spreman, i svojoj preminuloj muzi Marianne Ihlen je u pismu poručio da će joj uskoro u posjet. Leonard Cohen umro je 7. studenog u Los Angelesu, njegova je smrt objavljena tri dana kasnije. Otišao je gotovo 50 godina od njegova prvog albuma „Songs of Leonard Cohen“.

Riječ „karijera“ za mene je uvijek imala prizvuk nečega jako neprivlačnog i napornog. Imao sam namjeru uglavnom izbjegavati sudjelovanje u toj aktivnosti zvanoj „karijera“. (Cohen, 1988.)

A trebao je biti pjesnik, samo pjesnik. No, četiri zbirke pjesama učinile su od njega hvaljenog i gladnog umjetnika. Zato je došao prvi album, i još trinaest nakon njega, ali pjesnik nikad nije prestao biti. Pogurao ga je John Hammond, neprikosnoveni lovac na talente iz Columbia Recordsa, isti onaj koji je otkrio Dylana, Springsteena, Billie Holiday i Arethu Franklin. Debitantski „Songs od Leonard Cohen“ isporučio je „Suzzane“ „Sisters of Mercy“ i „So Long, Marianne“, te je prošao mlako. „Sgt. Peppers“ Beatlesa, Velvetova „Banana“, prvi album The Doorsa, Jimijev  „Are You Experienced“ i „The Piper at the Gates of Dawn“ Pink Floyda bili su te 1967. ipak glasniji.

To što rečenice koje pišem ne dosežu rub stranice ne kvalificira me kao pjesnika. (Cohen, 1961.)

Bio je tvrdoglav, igrao kontra pravila, svakom ustalasalom glazbenom trendu prkosio bas-baritonom, staloženošću, vicom i cinizmom. Promišljao je o čvrstini vjere, progovarao o seksu, cijeloga života pjevao o prolaznosti, a vlastite se smrti dohvatio na „Old Ideas“ i „Popular Problems“, dva albuma koja su prethodila svježe objavljenom glazbenom epitafu „You Want It Darker“. Brisao je razlike između ljubavi i nestajanja, između religije i pesimizma. Bez razmetanja, samozatajno, skromno i pametno.

Na moram imati pjesmu koja se zove „Give Peace a Chance“. Mogu napisati pjesmu o sukobu i ako je otpjevam na miran način, imat će istu poruku. Ne volim te pisce slogana. (Cohen, 1973.)

Othrvao se i uspio zato što je bio pjesnik duše. Zagrabio je u nutrinu dublje od ikoga i u vinilne brazde ostavljao tragove ranjenog sebe. Drugačije, a da bude vjerodostojno, valjda ne ide. Pa je postao bitan i utjecajan, pa je postao pjesničko božanstvo u svijetu rock and rolla, pa je među ostalim „stvorio“ Nicka Cavea, Jarvisa Cockera i Laurie Anderson, pa je dobio Grammyja za životno djelo, pa je – nije šala – dobio i Porina za najbolji videospot.

Mislim da je to dobro za bilo koga, da bude briljantno neuspješan. Ne podnosim uspjeh, opscen je. (Cohen, 1963.)

Prvi susret njega s nama, britkog majstora stiha s hrvatskom publikom, dogodio se u zagrebačkoj Areni 25. srpnja 2010. Bila je to njegova povratnička turneja, danas je nazivaju „trijumfalnom“. Ako ćemo suditi prema suzama što ih je mlada Iva, slijepa od rođenja, a koja je sjedila u Areni pored gorepotpisanog novinara, prolila u ta tri i pol sata, bio je to itekako trijumf. Intimni trijumf. Drugačiji, nejednako  težak i lagan za svakog od nas. Pamtljivo dostojanstven i očekivano katarzičan. Poklonio nam je te večeri baš svaku. I „Who By Fire“ i „Dance Me to the End of Love“ i „Everybody Knows i „I’m Your Man“ i potresnu „Hallelujah“. Poklonio nam je i, nimalo očekivano, „The Partisan“, jednu od rijetkih koju nije napisao, a kojoj se ovaj autor potajno nadao. Dao nam je sve.

Znate kakav sam, tek kroničar svog unutarnjeg jadnog stanja. (Cohen, 1993.)

Leonard Cohen otplesao je do kraja ljubavi. Njegov odlazak, za razliku od Bowiejevog, ne doživljavamo kao ogroman gubitak za svijet. Doživljavamo ga kao osobni gubitak, jer dok je u pjesmama otkrivao sve o sebi, otkrivao nam je puno toga i o nama samima. Zato valjda nije ni čudno što nam je od ranog jutra na adresu redakcije stiglo nekoliko mailova od ljudi koji su o gubitku „jednoga od nas“ imali potrebu nekome nešto reći:

Jedan je od rijetkih kod kojih mi se i dan danas događa da otkrijem nešto novo u ponovnom preslušavanju njegovih pjesama, neki novi osjećaj, doživljaj, još jedan komadić slike. Slušao sam ga zbog topline i sigurnog glasa kojima je u malo riječi ispričao tisuće toliko živih priča. Najviše me od svega, vjerojatno, fasciniralo kako čovjek u već dubokoj starosti može napisati nešto što je u isti tren i lijepo i ljubavno, nježno i profinjeno, ali i na neki način pomalo perverzno, divlje i mladenački. Kao da prvi put proživljava taj osjećaj na tako snažan način, kao da ga je tek sad nakon cijelog života istinski shvatio. (25-godišnji obožavatelj Toni Poparić, 11.11.2016.)

 

*Cohenovi citati preuzeti su iz biografije “Leonard Cohen: Hallelujah” Tima Footmana.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate