Glazbena recenzija

metallica-coverff
Metallica ‘Hardwired… to Self-Destruct’: Zakoni tržišta protiv fizikalnih zakona

Komentar

Facebook profil Ministra Orepića u trenutku postavljanja isprike dekanu FER-a zbog policijske racije u KSET-u
Oprostite ministre Orepiću

Lee Ranaldo: U Sonic Youthu su naša ograničenja bila naša snaga

Lee Ranaldo, lord noise rocka, kultni je status stekao kao suosnivač i gitarist legendarnih Sonic Youth, a po raspadu benda upustio se u brojne samostalne projekte. Jedan je od njih i Lee Ranaldo Trio koji će 14. lipnja po prvi put zasvirati u Hrvatskoj, u sklopu riječkog Impulse festivala u Pogonu Kulture. Više nego dostojan povod za razgovor s ovim genijalnim gitaristom koji je svojim neortodoksnim pristupom gitari mijenjao povijest rock and rolla.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Lee Ranaldo nastupa na riječkom Impulse festivalu

Lee Ranaldo nastupa na riječkom Impulse festivalu

Uskoro dolazite u Hrvatsku. Posljednjih nekoliko desetljeća puno ste bili na turneji i, ako se ne varam, u Zagrebu ste prvi put bili 1985. Iako, pretpostavljam, vaše turneje nisu bile bolno nemilosrdne i agresivne poput onih Black Flaga u ranim osamdesetima, kako ih je Henry Rollins opisao u svojoj knjizi “Get in the Van”, sigurno vam nije bilo lako. Je li vas jako iscrpilo?

Lee Ranaldo: Ne, zapravo nije uopće – ushićenje zbog sviranja koncerata u stranim zemljama u ’80-ima i kasnije, uvijek je dominiralo nad osjećajima iscrpljenosti zbog neprekidnih turneja. To je uzbudljivo! Putovati u Jugoslaviju u ’80-ima i ranim ’90-ima (čini mi se da je Sonic Youth svirao dva ili tri puta u Zagrebu i Ljubljani) bilo je jedinstveno iskustvo za nas. Muzika ti daje energiju, i premda nije lako stalno putovati, sve je uvijek u službi onoga što voliš – sviranja.

Nakon toliko godina u ulozi gitariste u bendu, zatekli ste se u ponešto drugačijoj situaciji. Kako se osjećate u ovoj novopronađenoj ulozi frontmena? I postoji li bitna razlika u timskom kreativnom procesu kakav je bio u Sonic Youth, i samostalnog pisanja?

Lee Ranaldo: Pa, već je zapravo prošlo dosta vremena, pet godina od albuma “Between The Times And The Tides”, otkako sam se našao u toj ulozi frontmena vlastitog ansambla. Jako uživam u tome, iako je u pitanju nešto potpuno drugačije od načina na koji je funkcionirao SY. Bili smo kolektiv koji je stvarao muziku zajednički, svi su pomalo doprinosili. Danas muziku pišem samostalno i ta bi se situacija mogla usporediti s filmskom režijom – redatelj je odgovoran za sve. U pjevanju zaista uživam i osjećam kako ono raste i mijenja se na mnogo načina, od kada sam ušao u tu novu ulogu do danas.

Vratimo se malo unatrag. Vaša involviranost u njujoršku progresivnu muzičku scenu preko Glenna Branca jako vas je označila kao eksperimentalnog gitaristu. Zanimljivo je da je to bila stanovita obrnuta progresija, budući da većina ljudi krene od konvencionalnog i klasičnog prema eksperimentalnom i nepoznatom. Slažete li se uopće s ovom procjenom i, ako da, mislite li da je to bilo ključno u tom vašem potpuno drugačijem odnosu prema nekakvoj ustaljenoj normi o tome što bi gitarist trebao biti, posebno u 80-ima?

Lee Ranaldo: Mislim da se većina muzičara kreće od poznatog ka nepoznatom. U ranim ’80-ima kad sam radio s Glennom bio sam izložen svim vrstama radikalnog stvaranja muzike i umjetnosti, od kojih su mnoge pomicale granice suvremene kulture. To je bilo uzbudljivo vrijeme koje mi je pružilo mogućnost da svjedočim nekim od tih događaja (osim Branca, također i Steve Reich, LaMonte Young, Phillip Glass itd., kao i No Wave bendovi od kojih su najradikalniji bili Teenage Jesus and the Jerks, The Contortions, DNA, Mars i dr.). No do tih radikalnih stilova sviranja gitare i komponiranja dovela me i izloženost nekim akustičnim gitaristima, kao što je John Fahey i Leo Kottke, ili Joni Mitchell, jer svi su oni prilično eksperimentirali s otvorenim štimanjem akustične gitare, što je na mene imalo velik utjecaj.

Je li vam smetalo što vas se pokušavalo strpati u neku tobožnju visokoumjetničku rokenrol nišu, što vas se proglašavalo bendom koji se trudi biti artističan kako bi impresionirao, kako vam je znao imputirati ozloglašeni Bob Christgau, samoproklamirani bog muzičke kritike, kojega ste se dotaknuli u “Kill yr Idols”?

Lee Ranaldo: To nam je smetalo samo onda kada bi taj stav kritičarima dao izliku da izbjegnu ozbiljno poslušati ono što radimo. Bili smo uronjeni u taj umjetnički svijet, bio nam je zaista važan. I Kim i ja došli smo u New York iz umjetničkih škola i oboje smo bili žudjeli za tim da budemo involvirani u tu scenu. U stvaranju naše muzike bilo je podjednako važno i to što dolazimo iz umjetničkog svijeta, kao i muzika na kojoj smo odrastali i koju smo voljeli. Naši su najraniji koncerti i publika na njima bili upravo iz tog umjetničkog svijeta.

Možda će vam se činiti besmislenim, ali čini mi se da je duo Thurstona Moorea i vas na tragu onakve pokretačke energije kakva je stajala iza Velvet Underground, one Lou Reeda i Johna Calea; bazični rokenrol duh pedestih u koliziji s eksperimentalnim i umjetničkim inputom rezultirali su kreiranjem potpuno novih teritorija u oblasti rock muzike. Je li bilo teško pomiriti dva različita stila i stajališta, ili je to došlo prirodno?

Lee Ranaldo: Neki bendovi imaju sreće pa uspiju razviti jezik između muzičara, kao što je to uspjelo Thurstonu i meni na gitari, ali i Kim na basu s nama u kombinaciji. Mislim pritom i na bendove poput Television, gdje je taj interplay Toma Verleinea i Richarda Lloyda bio krucijalan za cjelokupni zvuk benda. Thurston i ja smo imali sreće dotaknuti sličan tip energije. Naši su stilovi sviranja komplimentirali jedan drugoga, odlično smo se nadopunjavali i to nas je odvelo do zaista zanimljivih stvari. Kao i sličnost koju spominjete, Lou/Cale, ušli smo u to iz ljubavi prema rokenrolu kojeg smo voljeli odrastajući, u kombinaciji s radikalnijim zvukom s kojim smo dolazili u dodir poslije, od Johna Cagea i Stockhausena do Stoogesa, MC5, Velveta i zvuka umjetnika koji su u to vrijeme djelovali u umjetničkom svijetu, kao što je Laurie Anderson.

Pjesme poput “Green Light” ili “Death Valley ’69” imaju zapanjujuće jezivu atmosferu, koju ne emaniraju samo teme pjesama, nego i specijalni zvukovi i efekti koje ste tada stvorili. Što osjećate prema toj fazi svoga rada?

Lee Ranaldo: Puno je te atmosfere došlo iz gitarskog štima koji smo tada koristili, što je našu muziku odvajalo od svih bendova koji su svirali gitare u normalnom štimu. To nam je, uz naše općenito loše sviranje (smijeh), omogućilo da dopremo do muzičkih prostranstava u koje većina bendova nije ni pokušavala zaći. Ispada zapravo da su naša ograničenja bila naša snaga. Dalje>>

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate