Glazbena recenzija

Sun Kil Moon 'Common As Light and Love Are Red Valleys of Blood'
Sun Kil Moon 'Common As Light and Love Are Red Valleys of Blood' – dupla doza putopisnog nihilizma

Pojačanje Marcu O'Reillyju

Straight Mickey And The Boyz i Moskau
Straight Mickey And The Boyz i Moskau na rođendanu Ravno do dna u Vintage Industrial Baru

‘Lazarus’ – posljednja Bowiejeva velika predstava

Ovu 2016. smo započeli Davidom Bowiejem, a sada je s njim i zatvaramo.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
David Bowie 'Lazarus'

David Bowie ‘Lazarus’

Priča u uvodniku ovog CD-a kaže kako je David Bowie nekoliko desetljeća nakon kreiranja uloge Thomasa Newtona za film „The Man Who Fell to Earth“ iz 1976. redatelja Nicholasa Roega prišao producentu Robertu Foxu u ljeto 2013. s idejom o revitaliziranju lika u novom kazališnom komadu. Nakon dugog razmatranja ideje i isprobavanja mnogih mladih talentiranih scenarista odluka je pala na Endu Walsh. U ranim verzijama „Lazarusa“ Fox je sugerirao Bowieju kako bi redatelj Ivo van Hove trebao ući u kreativni tim, a godine 2014. New York Theathre Workshop time je postao prirodni odabir za predstavu. Ulaznice su planule u nekoliko minuta godinu dana unaprijed jer je praizvedba bila najavljena za listopad 2015., a ubrzo je zbog obima posla priprema bila pomaknuta za 11. siječanj 2016. godine.

Tog datuma kompletna produkcija, glumci i glazbenici bili su shrvani viješću da je David Bowie preminuo večer prije. Njihova emotivnu izvedba tog dana ovjekovječena je na snimci koja se nalazi na ovom albumu.

Već sam taj podatak ledi krv u žilama i pruža naboj kakav nema niti jedan audio zapis neke glazbene predstave i prije nego li se uopće krene slušati. I to zapis s praizvedbe.

Bila je to odluka na kojoj su se mnoga koplja slomila. Emotivna izvedba? Itekakva! No to je samo kruna koncepcije ove predstave koja ne da se može smatrati, već i predstavlja produženu ruku nikad planirane koncertne turneje za album „Blackstar“, jer ne treba gubiti iz vida da nakon što je 18. lipnja 2004. kolabirao na pozornici tijekom koncerta u Norveškoj zbog blokade arterije, David Bowie se bio u potpunosti primirio od svih koncertnih aktivnosti i tako je ostalo do njegove smrti. U tih gotovo 12 godina objavio je i album „The Next Day“ kao što je i posljednju kompilaciju „Nothing Has Changed“, objavljenu za života, zatvorio avangardnim ulaskom u jazz vode pjesmom „Sue (Or in a Season of Crime)“ kojom je otvorio put mračnom krešendu karijere i života kroz album „Blackstar“.

Dakle, sigurno je da bi neka eventualna koncertna set lista odisala i avangardnom crtom novog i turobnog kontakta sa smrću, kao što bi vjerojatno bili pažljivo odabrani momenti najvećih kreativnih (a ne komercijalnih) dosega. „Lazarus“ je upravo to. Čak i da nema predstave, to je soundtrack njegove nikad održane „Blackstar“ turneje. Od početka do kraja, tj. tarantinovski složeno od kraja od početka; od uvodne „Lazarus“ koja drobi emocije svojom težinom opraštanja od života do grand finala „Heroes“ koja odiše mladalačkom naivnošću koja pomiče brda pred sobom, makar i za jedan dan.

U predstavi su pored toga i tri nove pjesme koje se nisu našle na albumu „Blackstar“ („No Plan“, Killing A Little Time i „When I Met You“), ali su njeni neobrisivi momenti (navedene pjesme su u originalnoj Bowiejevoj izvedbi dodane kao bonus CD izdanju) koji snažno podvlače trenutak skorašnjeg susreta sa neizbježnim.

Bowiejevi klasici utkani su s aranžmanskim izmjenama koje previše odaju njegov potpis, svi oni su prošli malu evoluciju od originala ne samo da bi se uklopili u dramatiku predstave, već na način kako bi ih on sam izveo uživo da je mogao ove 2016. koja ga je odvojila od svih nas. Taj odmjereni koloplet emocija koje tako precizno ocrtavaju sadašnji moment izvrsno je uhvaćen već u „This Is Not America“ koja dolazi četvrta po redu, da bi „The Man Who Sold the World“ nakon nje samo podvukla misao i izrekla sve ono što je izrečeno u neposrednoj budućnosti te iste 2016.

S „Love Is Lost“, „Where Are We Now?“, „Diry Boys“ i „Valentine’s Day“, dakle s čak četiri pjesme, jasno je utkan i „The Next Day“ kao ključni segment finalnog albumskog diptiha njegove karijere, dok su ostali vrhunci sama esencija najznačajnijih faza, a to su „Changes“, „Absolute Beginners“, „Life On Mars?“, „Sound And Vision“ i spomenuta „Heroes“. Među njima se nimalo slučajno našla i „All The Young Dudes“ koju je svojevremeno skladao za britanski glam rock sastav Mott The Hopple i koja se prometnula u njihovu najvažniju himnu čime je u maniri (nepostojećeg) Ziggyja Stardusta cijela jedna njegova faza transcedentno oslikana neizravno, a opet nedjeljivo od njegova lika i djela.

Fascinacija tu ne prestaju, dapače, kasting je također u njenoj domeni. Možda bi bilo najbolje reći kako na svijetu postoji možda samo jedan Bowiejev vokalni klon. Klon, ne kopija, jer taj mladi pjevač i glumac kao da je sam Bowie u mlađim danima. On se zove Michael C. Hall i nosi glavnu mušku ulogu u „Lazarusu“. Iskreno, takve koincidencije kad su mjuzikli i slično u pitanju ne čusmo i ne vidjesmo. Upravo je njegova izvedba pjesme „Lazarus“ koja otvara predstavu sleđujuća; kao da je duh samog Bowieja dan nakon smrti ušao u Halla koji je to otpjevao tako Bowiejevski. Nije to oponašanje i skidanje vokala u maniri onoga tako jeftinog i mrskog pozeraja koji se susreće kod gomile nesnošljivih tribute i cover pjevača. Hall kao da osjeća kao Bowie dok pjeva te stihove na premijeri.

Svirački ansambl? Također bend iz (Bowiejevih) snova; Henry Hey na klaviru, JJ Appleton i Chris McQueen na gitari, Brian Delaney na bubnjevima, Lucas Dodd tenor i bariton saksofon, Fima Ephron na basu, Karl Lyden na trombonu, kao što kao najupečatljivija vokalistica u prvi plan iskače Sophie Anne Caruso.

Kakva je predstava kao predstava? Ne znam, ali ako postoji razlog zbog kojeg bih želio odletjeti u New York na jedan da i vratiti se, onda bi to bilo kad bih mogao ikako ugrabiti ulaznice za za „Lazarusa“ u kojem je u glazbenom smislu protkan Bowiejev genij i osjećaj za mjeru. Doživjeti „Lazarusa“ u gradu koji je deseljećima bio njegov dom i u kastu koji ga izvodi na ovom album definitivno je ultimativni glazbeni doživljaj za priuštiti si u ovom desetljeću. To je live „Blackstar“ kojeg nam je zapakirao još za života kako bi još dugo pronosio njegovu slavu uživo, a da nije kontaminiran patetikom i nekim napumpanim beznačajnostima tuđih ega koji bi parazitirali iz krivih pobuda. „Lazarus“ je istinski posljednji Bowiev live show u kojem ga nema tjelesno, ali je protkan svim njegovim bićem.

Ocjena: 10/10

(Columbia/Sony/Menart, 2016.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Autor

avatar
Close
Pratite nas i lajkate