‘Labirint: Nemogući bijeg’ stoji dobrano ispred konkurencije, bilo po svom konceptu, bilo po zanimljivosti ili po potencijalu koji donosi nastavak priče.
Bez imalo ustručavanja moram priznati da mi se diže kosa na glavi od samog spomena neke nove ekranizacije young adult romana, a pogotovo ako se radi o kakvom distopijsko/utopijskom smeću u kojem odabrani ili odabrane moraju proći iznimne kušnje, postati simboli otpora, spasiti svijet i usput doživjeti romansu vrijednu najvećih klasika ljubavnog žanra. Da, baš… Tu prvenstveno mislim na serijale poput “Igara gladi” i “Divergenta”, koji su grozan primjer banalne eksploatacije klasične znanstvene fantastike i avanture u svrhu jeftinih užitaka i brze zarade. Kako “Labirint: Nemogući bijeg” dolazi iz nominalno istog miljea, očekivao sam novih dva sata patetične tinejdžerske melodrame, neoriginalne i neimpresivne akcije, forsirane glume i loših CG efekata. Na svu sreću, bio sam potpuno u krivu (dobro, možda ovo zadnje ipak stoji, ali film je koštao jedva 30-ak milja dolara, tako da im je oprošteno), a Labirint: Nemogući bijeg je na kraju ispao sasvim solidna zabava!
“Labirint: Nemogući bijeg” počinje onako kako bi svaki sličan film trebao počinjati: ravno u glavu. Bez ikakvih predgovora, nepotrebnih ekspozicija i naracija, mladi se Thomas (Dylan O’Brien) budi u liftu, koji ga nakon nekoliko trenutaka vožnje dovodi do Poljane, mjesta najbolje usporedivog s okruženjem kultnog “Gospodara muh”a. Dakle, grupa od 30-ak tinejdžera koji pokušavaju preživjeti između zidina koje okružuju Poljanu te na bilo koji način pronaći izlaz iz noćne more u kojoj su se našli. No, to nije nimalo lako, pošto iza zidina leži smrtonosni labirint koji svake večeri mijenja svoju konfiguraciju, čineći bijeg gotovo nemogućim.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=fD3zA3GI020[/youtube]
Za razliku od većine drugih young adult romana, ova ekranizacija ima jedan od elemenata koji ju čini barem nekoliko puta zanimljivijom od konkurencije: misteriju. Od prvog do posljednjeg kadra mi, kao i likovi na ekranu, otkrivamo dijelove slagalice i pokušavamo ih staviti na prava mjesta, na taj način donekle i sudjelujući u stvaranju same priče. Nema nikakvih opisa i montaža prije početka glavne radnje, nikakvog postavljanja stvari u kontekste, nikakvih „deus ex machina“ otkrivenja… sve je vrlo postepeno i tempirano tako da taman sjedne na pravo mjesto. Tako prvo kreće upoznavanje sa likovima i samom Poljanom, zatim se prebacujemo na sam misterij Labirinta, zaplet u vidu neizbježne tragedije i motivacije glavnom liku da učini nešto, te rasplet koji donosi barem 2-3 veća iznenađenja (kako bi ona bila potpuna, preporuča se izbjegavanje gledanja trailera i, naravno, čitanja knjiga), ostavljajući pritom dovoljno mjesta za nastavak priče (pošto je Labirint zapravo trilogija s jednim dodatnim prednastavkom). Reklo bi se da je ovo uistinu pogođena receptura, te djeluje daleko zanimljivije od jednog uistinu dosadnog i infantilnog “Divergenta”.
No, na stranu misterije koja čini barem 50 posto ocjene ovog filma, ipak se radi o ekranizaciji young adult romana, što ima neke vrlo vidljive boljke. To se prvenstveno osjeti na karakterizaciji likova, koji su po svojem statusu i funkciji podijeljeni u manje grupe, kao što je obično slučaj u američkim srednjim školama (gdje i leži najveća baza čitatelja). Tako imamo ekipu koja kuha, gradi i uzgaja hranu te „sportaše“ i totalne kulere, u ovom filmu predstavljene kao Trkače iliti grupicu mladića koja svaki dan odlaze u labirint i pokušavaju pronaći izlaz. Naravno, tu je i neprilagođeni outsider kao glavni lik cijele ove priče, s kojim se može poistovjetiti cijela lepeza raznovrsne tinejdžerske demografije, od šmokljana i alternativaca pa sve do glavnih faca. Iznimno iritantan, ali nikako nerealan pogled na mladenačko društvo kao cjelinu oko kojega se moglo malo više potruditi (ova kritika ide više u smjeru Jamesa Dashnera, autora knjiga).
Naravno, kada se radi o tako nategnutom konceptu kakav je sistematsko zatvaranje grupice klinaca u divovski labirint (da se razumijemo, govorimo o zidovima visine barem 40-50 metara i debljine od po 2-3 metra) kojem se zidovi pomiču svake večeri, jasno je i kako će doći do nekih pogrešaka u logici i kontinuitetu, ali osim činjenice da me tijekom cijelog filma mučilo to što u tri godine, koliko najstariji stanovnici Poljane borave na tom području, nitko nije uspio smisliti kvalitetan i učinkovit način da se popnu na te zidine i s više pozicije sagledaju situaciju, već rađe svaki dan trče po labirintu i riskiraju svoj život znajući kako je njihov trud uzaludan, sve se nekako može pretrpjeti kada u glavi imaš misao da se ne treba zamarati s detaljima, već gledati na cijelu radnju kao neku veću sliku.
Kako sam već rekao, za to je sasvim dovoljna misterija samog labirinta i svega vezanog uz njega, ali veća slika ipak ostaje daleko od dohvata redatelja Wesa Balla i njegovih scenarista, koji su propustili priliku napraviti nešto više od običnog pustolovnog mistery SF-a. U tom se pogledu potpuno izgubila metafora situacije u kojoj se dječaci nalaze sa samim pubertetom i odrastanjem te uzročno-posljedičnom vezom koju roditelji imaju na njihov kasniji život, ali možda će se to malo više naglasiti u idućim nastavcima. Slično se dogodilo i s prva dva dijela Igara gladi, koje su nakon groznog, banalnog i nemaštovitog prvog nastavka ipak dobile malo ‘mesa’ zahvaljujući upletanju u neke dublje i znakovitije probleme sazrijevanja i uloge mladih u modernom društvu.
Fanovi bilo kojeg drugog young adult serijala se sigurno neće složiti samnom, ali “Labirint: Nemogući bijeg” stoji dobrano ispred konkurencije, bilo po svom konceptu, bilo po zanimljivosti ili po potencijalu koji donosi nastavak priče. Istina, izvedba je ipak na nešto slabijoj razini (dijelom i zbog mnogo manjeg budžeta nego što inače dobivaju ovakvi filmovi) i ponekad je iznimno teško zažmiriti na previde u logici i klasično tinejdžersko pojednostavljivanje stvari, ali na kraju se radi o prilično zabavnom uvodu u jako intrigantnu priču. Kako nisam čitao niti jednu knjigu iz serijala, ne znam što mogu očekivati, ali lagao bih kada bih rekao da me ne zanima!
Ocjena: 7/10
(20th Century Fox, Gotham Group, Temple Hill Entertainment; 2014.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
