Koncertni report

Bajaga, Josipa Lisac i Darko Rundek na 12. Pozitivnom koncertu u Domu sportova (Foto: Izidor Tačković)
12. Pozitivan koncert u Domu sportova - protiv AIDS-a i drugih pizdarija

Koncertni report

YU Grupa u Vintage Industrial Baru (Foto: Zoran Stajčić)
YU Grupa u Vintage Industrial Baru – rock mornari starog kova

Kongos ‘Egomaniac’ – sklad zemljopisno-glazbenog kaosa

Južnoafrička braća Kongos, redom; Johnny, Jesse, Daniel i Dylan koji su odabrali Ameriku za teren svog glazbenog djelovanja iznjedrili su najzaokruženiji album u svojoj karijeri.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Kongos 'Egomaniac'

Kongos ‘Egomaniac’

Naravno nije sluča da je to upravo treći po redu „Egomaniac“, jer staro je pravilo da je treći album uvijek ključan u nekoj dugotrajnijoj karijeri. Možda zbog svojih južnoafričkih korijena, a možda što nisu rođeni Amerikanci, Kongos nose istančanu gipsy crtu u svom stvaralaštvu, oni koju ima rijetko koji američki bend, čak i indie, ili alternativni (kako vam drago), onu koja pomalo vuče prema Manu Chao, Gogol Bordello pa čak i Les Négresses Vertes, iako je zvuk njihove harmonike teško geografski smjestiti.

A upravo je ta harmonika specijalni začin Kongosa koji se aranžmanski često znaju zateći u modernom američkom srednjestrujaškom pop rock prostoru, onome u kojem ponajviše obitavaju Killersi i Maroon 5. Ok, malo više Killersi, malo manje Maroon 5, zbog Johhnyjeve boje i intonacije glasa. Ali, opet, isuviše je tu utjecaja na hrpi od naslanjanja na ikone minulih desetljeća poput Genesisa, Queen i Dire Straits pa do programiranja kakvog se ne bi ni jedna Rihanna posramila.

U tom glazbenom gulašu Kongos su ipak vješti začinjavci koji vješto serviraju svaki novi slijed od 13 glazbenih obroka. Jest da pjesme poput „The World Would Run Better“, „I Want It Free“ i „Autocorrect“ gramzivo grade himničko stadionsko raspoloženje, ali opet pumpaju se tu neki zanimljivi naglasci u ritmu iz kojih isijava Afrika, Francuska, Irska, a u trenutnoj klimi u kojoj su moderni zidovi, žice, sumnjičenje drugih i drugačijih, ta vrst objedinjujućeg glazbenog unitarizma kao da je nekako potrebna. Kongos to rade posebno šarmantno, poput potpunih imigrantskih autsajdera koji su shvatili igru velikih uloga, a opet i nju na neki način ‘subverzivno’ obogaćuju neočekivanim zemljopisno-glazbenim šarenilom.

U segementu tekstova također postoji solidna staza dvosmjernosti i društvene kritike (jer fućkaš album kojem Ameri ne nalijepe ‘Parental Advisory’ etiketu) kao i nekih dijelova koji neodoljivo podsjećaju na „The Wall“ Pink Floyda gdje su suprotstavljeni krikovi izolirane jedinke spram vojnih koračnica, a sve prožeto podmazujućim masnim otiscima slide gitare.

Kao zaključak proizlazi da u sličnoj dvosmjernosti diše i sam naziv albuma „Egomaniac“ – dakle jesu li Kongos na super egotripu, ili je to samo naslov primjeren vremenu u kojem živimo? Naravno i jedno i drugo stoji. Kongos su se ‘hrvali s gorilom’ i pobijedili su… Makar i na bodove.

Ocjena: 8/10

(Epic / Sony / Menart, 2016.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate