Koncertni promotori u srazu s Ministarstvom kulture – za bolje koncertno sutra

U prilično burnom ozračju prošla je tribina na teme odnosa Ministarstva kulture prema programima rock glazbe kao velike javne potrebe u kulturi, te posebice nezakonitost provedbe natječaja Javne potrebe u kulturi od strane spomenutog ministarstva, te budući položaj programa rock glazbe u kulturnoj politici Republike Hrvatske.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Tribina udruge Promo u Tvornici održana 12. travnja 2017.

Tribina udruge Promo u Tvornici održana 12. travnja 2017.

Jučer su u Zagrebačkoj Tvornici kulture Zoran Marić, Dražen Goreta i Mate Škugor, tj. okupljeni predstavnici udruge koncertnih promotora Promo debatirali su s Ivom Hraste Sočo, ministričinom izaslanicom na tribini, i s Nikšom Bratošom, predsjedavajućim članom stručnog povjerenstva koje je donosilo procjenu o tome koji koncertni programi trebaju biti financirani u 2017. godini.

Članovi udruge Promo jasno su iskazali nezadovoljstvo od toga što je rock and roll kao kulturni segment ponovno marginalna stvar dolaskom nove političke garniture na vlast, navodeći kako je od dogovora s bivšim ministrim Šipušem i tada predviđenog fonda od dva milijuna kuna u 2015. u 2017. godini sve spalo na raspodjelu 929.000,00 kuna od strane Ministarstva kulture kojem je na čelu Nina Obuljen Koržinek, pa do činjenice da je sastavljanje stručnog povjerenstva bilo delegirano isključivo članovima Hrvatskog društva skladatelja, čime su u kasnijem donošenju odluke o dodjeli zaobiđene propozicije koje je donijelo samo Ministarstvo kulture.

Može se reći da je u srijedu puno stvari izašlo na vidjelo pred novinarima – puno nelogičnosti i opstruiranja spomenutog javnog natječaja iz čistog neznanja, krivo shvaćenih propozicija i nejasne zakonske regulative što sve skupa dovodi do one poznate situacije u kojoj nitko nije kriv za donošenje loših odluka, ali u nekom pozitivnom svjetlu gledano; i pored neslaganja suprotstavljenih strana došlo je do nekih razjašnjenja koja bi trebala pomoći u budućnosti.

Tako se saznalo od same Ive Hraste Sočo da postoje dva zakona po spomenutom pitanju koji u startu aboliraju donositelje odluke u natječaju, ako nešto krene po krivu, također ona je osobno i predlagala članovima udruge Promo da se javljaju i na neke druge natječaje na kojima bi mogli fingirati preko same udruge iako su svi članovi d.o.o. društva, dakle ‘upriličeno je’ otvoreno pozivanje na zaobilazak zakonskih pravila, na što je ukazala moderatorica Nora Krstulović, što također pokazuje sve ‘rupe’ u postojećoj natječanoj praksi, općenito gledano, u ovoj zemlji. Također treba napomenuti kao je i do ove tribine došlo nakon što je Ministarstvo nezakonito i bez obrazloženja izbrisalo propozicije natječaja sa svojih stranica, pa je valjda osjećalo da ima i neku moralnu obvezu prema promotorima, obzirom da su spomenuti odustali od prijave u nadi za budućim kvalitetnim rješenjima i dijalogom.

Hraste Sočo je zatim u jednom trenutku pokušala navesti promotore da pokušaju sredstva tražiti od lokalnih samouprava uz lakonski alibi: „Mi (Ministarstvo kulture) smo vas priznali čim smo otvorili poseban natječaj.“ Na što joj je Zoran Marić, direktor INmusic festivala, odgovorio kako to prepoznavanje mora biti bolje i nedvosmisleno upravo iz samog centra, tj. MK, jer u Hrvatskoj sve promjene uglavnom i nažalost idu s vrha hijerarhijske ljestvice, a ne suprotno. Dakle, ne mogu lokalne samouprave novu praksu donijeti jednom ministarstvu, već suprotno.

Nikša Bratoš je svojim obraćanjem nedvosmisleno ukazao da kao predsjednik stručnog povjerenstva nije razumio propozicije natječaja, te je odluke donosio po nepostojećim kriterijima ne držeći se prvog članka u kojem se razmatraju ono prijavljivači koji imaju propisanih 30 % zastupljenosti domaćih glazbenika u programima, već je bio pristran onima koji su imali primjerice 50 % domaćih u udjelu. Možda neupućenima to zvuči kao neki patriotski čin zbog kojeg bi trebalo progledati kroz prste, no osim što je jasno da su time zanemareni propisani kriteriji, debatom se došlo do toga da se radi o natječaju u kojem glavno stajalište treba biti iz kuta publike, tj. posjetitelja koncerata željnih kvalitetnih sadržaja. Anakron je Bratošev stav da hrvatska scena treba zagrabiti što je više moguće udjela, jer se radi o sasvim drugačijoj ciljnoj skupini posjetitelja, upravo onima koji ne pripadaju estradnom slušateljskom miljeu. Mate Škogor iz Žednog uha tu je jasno poentirao da je upravo ‘komunikacija hrvatskih glazbenika s vanjskim svijetom’ ključna i u samom razvoju domaće scene, koliko i u njenoj eventualnoj ekspanziji, navodeći primjer u kojem je domaći Seven That Spells otišao na japansku turneju upravo kao posljedica zajedničkog angažmana sa stranim glazbenicima u Hrvatskoj.

Aleksandar Dragaš, koji je sjedio u publici, gotovo je dao i odgovor postavljenim pitanjem: „Što da se sutra ukine INmusic, ili da se zatvori Tvornica zbog ovakve politike, gdje će onda svirati hrvatski glazbenici?“, a Ilko Čulić se nadovezao: „Po istraživanjima 60 % mladih u Hrvatskoj danas sluša narodnjake. Ako će se predugo čekati s provedbom ovakvih politika ubrzo ćemo doći do toga da će 90 % mladih slušati narodnjake, a onda više stvarno neće biti potrebe za ovakvim i sličnim tribinama.“ Dakle potpuno je jasno u postojećoj situaciji kako projekti s inozemnim izvođačima vuku domaće, a ne suprotno.

Na spomen Bijenala kao pozitivnog primjera od strane Ive Hraste Sočo, Čulić je također reagirao i kazao kako se radi o manifestaciji koja je posrnula prije 30 godina, ali i dalje „troši ogroman novac i dobiva više od kompletne rock scene“, dok je Dragaš opet ukazivao na problem u samom poimanju situacije, što do struktura kao nit vodilja tako teško dolazi, uzevši za primjer biznismena Emila Tedeschija: „On samo za svoj rođendan potroši na rock više nego što cijela država Hrvatska izdvoji u godinu dana! A mi ovdje raspravljamo o jednom natječaju. Trebalo bi i pored ovog postojati i još jedan natječaj samo za uspostavljanje mreže klubova s kvalitetnim programima diljem zemlje, a ne da se sve slijeva uglavnom u Zagreb. Upravo to i jest najveća razlika između nas i Slovenije. Slovenija nije u devedesetima uništila klupsku infrastrukturu, a mi nažalost jesmo. Na taj način treba pomagati hrvatske glazbenike.“

Cijelu tribinu pratio je i Paolo Sfeci koji se pred kraj javio za riječ prebacujući krivnju za postojeću lošu percepciju rocka na nekadašnjeg SDP-ovog ministra kulture Antuna Vujića, koji je kako tvrdi Sfeci, upravo njemu poslao dopis u kojem tvrdi kako rock nije kultura niti će to ikad biti. Što je pomalo bila i distrakcija od glavne teme, jer niti Vujića nema već 14 godina u političkom životu, kao što su se mnogi svjetonazori o rocku od tada stubokom promijenili, da se ne govori o tome koliko samo podatak da je Dylan dobio Nobelovu nagradu ide u prilog tome da je rock itekako kultura.

Kao zaključak tribine koja je više-manje okončana odlaskom Hraste Sočo, a potom i Bratoša koji su se ispričali obvezama koje ih čekaju, može se izvući to što je udruga Promo dobila poziv pred novinarima na razgovor s ministricom Ninom Obuljen Koržinek koja će nastojati u novom svjetlu sagledati problem, kao i obećanje Nikše Bratoša da se više neće odazivati u bilo kakvo stručno povjerenstvo, jer kako je sam rekao: „Uđem s najboljim namjerama, a na kraju se ni kriv ni dužan nekome zamjerim.“ Dakle, po poznatoj praksi ‘jedan korak naprijed, natrag dva’, možda će se konačno i u ministarstvu uvriježiti prvotna želja udruge Promo da u stručnom povjerenstvu trebaju biti osobe koje razumiju problem scene i tamo donositi odluke s pozicije prosvijetljenog konzumenta, kako je uostalom i bilo prije dvije godine kad su za tu ulogu bili pozvani Čulić i Dragaš čije je prijedloge i odluke bez ikakvog obrazloženja odbacio prošlogodišnji ministar kulture Zlatko Hasanbegović, koji je na kraju krajeva i načinio priličnu štetu koja će se, kako pokazuje i praksa s ovom tribinom, trebati još godinama sanirati.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate