Kojoti u Velikom pogonu Tvornice kulture – Potvrda

Samostalnim koncertom u subotu u punoj Tvornici kulture grupa Kojoti apsolutno je potvrdila svoj status na sceni u godini povratka na nju.

Kojoti u Tvornici kulture (Foto: Zoran Stajčić)

Zvjerka je oživjela u siječnju kao headliner najposjećenije večeri festivala Brijačnica. Kao adut kojeg dugo nije bilo na pozornicama, interes publike svakako je bio potaknut spletom nostalgije i znatiželje. Kao odgovor na pitanje: „Što nakon toga?“, uslijedili su brojni pozivi, posebice za ljetne nastupe. Zvjerka je jačala svaki dan. Stara kemija je proradila. Da je reunion profunkcionirao, zvjerka je dokazala i u studiju snimivši tri nove pjesme od kojih su dvije puštene kao singlovi koji su premostili 17 godina diskografske šutnje i također donijeli potvrdu da su to i po zvuku i stavu i dalje Kojoti i niti jedan drugi bend.

Box set „Dragoceno Raskošno Blistavo“ također se pojavio u pravom trenutku na sam dan prije samostalnog nastupa. No ništa od navedenog nije nužno bila garancija za najveći ispit reuniona – solo koncert u Velikom pogonu Tvornice kulture. U domaćim prilikama značajno je mjerilo tko može napuniti taj prostor. Za Kojote pak, to je prva prava stanica njihove glazbene budućnosti, trenutak kada se svaki hype nabildan na nostalgičnom tripu već otopio. Jučerašnji koncert kao niti jedan u ovoj godini je za Kojote nosio egzaktni dvoznak. Mogao je biti simbolični oproštaj u eventualno polupraznom prostoru nakon jednosezonskog oživljavanja uspomena na stare dane, a mogao je biti trijumf, što se na kraju i pokazalo.

Kojoti u Tvornici kulture (Foto: Zoran Stajčić)

Ako ćemo se držati one izreke Keitha Richardsa da si dobar onoliko koliko ti je dobar zadnji koncert, onda se bez pardona može zaključiti da Kojoti nikad nisu bili bolji bend nego što su danas. A bili su i ostali ‘samo’ ono što su njegovi članovi oduvijek htjeli – rock and roll bend, ništa više ili manje od toga. Dakle, zvjerka je zagrizla i ne misli pustiti. Do daljnjeg.

Koncert je krenuo moćno, bend siguran i ‘napucan’, no kako kaže naslov pjesme „Sto milja daleko od nje“ takav je u početku nekako i bio širok emotivni procjep između Kojota i publike. Možda ponajviše u anakronizmu koji bend vuče još iz devedesetih, u tom provociranju dobivanja glasnog i nedvojbenog feedbacka publike, što je u današnje vrijeme pase. Promijenile su se prilike i promijenila se publika, promijenili su se rituali. Ne treba više publiku siliti na ništa, samo joj treba dati to po što je došla, a to je glazba. U neku ruku, izvođačima bi trebalo biti lakše bez tog vježbanja persuazije s pozornice.

Bilo je tako i sinoć, kad je glazba pobijedila formu, bend i publika su se sljubili u jedno, rock tulum eskalirao i u konačnici završio s još jednim neplaniranim bisom. Okidač je bila „Izgubljen u svemiru“ koja je došla negdje peta ili šesta po redu, ujedno i najduža pjesma Kojota po minutaži. Ali očigledno je ona u svom punom sjaju meditativno-himničnog sklopa otvorila mnoge čakre te večeri. Transparenti „Na Na Na“ koji naravno impliciraju na refren, i koje je dio hardcore obožavatelja grupe držalo u zraku u redovima publike bili su samo trešnja na tortu ozračja u dvorani u tom trenutku.

Kojoti u Tvornici kulture (Foto: Zoran Stajčić)

„Trese, lupa, udara“ dodatno je zacementirala izvrsno stanje. Odbranili su s njom Kojoti segment rebelije iz devedesetih koji se možda danas i ne čini nešto previše bitan nekome tko će post festum hladno zaključiti da su ‘samo’ dobro obradili Kojinu i Gajićevu pjesmu iz legendarnog omnibusa „Kako je propao rokenrol“ iz 1989., ali tu postoji jedan veliki ‘ali’. U tom vremenu nabrijanog nacionalizma, generacija kojoj su pripadali članovi Kojota proživjela je i propast i ponovno rađanje rocka na ovim prostorima kada je politička podjela isti scenario primjenjivana i na glazbi. Kojoti su već na samom početku karijere dobili po prstima od Hrvatske glazbene unije jer su naivno pomislili da je to što su svirali kao predgrupa Partibrejkersima u Brežicama, u Sloveniji, samo rock and roll i ništa drugo.

Kojoti u Tvornici kulture (Foto: Zoran Stajčić)

Uvrštavanje jedne „Trese, lupa, udara“ na treći album u trenutku kad je prijašnji album „Halucinacija“ udomaćio grupu u svim bitnim eterima i pozornicama bio je puno veći „Fuck you I won’t do what you tell me“ nego što netko tko nije proživio to vrijeme može zamisliti. S takvim stvarima se provocirao kraj karijere. Jer jedno je bilo otprašiti tu pjesmu negdje uživo nakon čega nije ostao nikakav zapis, a sasvim nešto drugo uvrstiti je album. Bilo je to 1998. i trebalo je proći još dvije godine da se dogodi prvo značajno međusobno otvaranje hrvatske i srpske scene čiji početak se mjeri od nastupa Ramba Amadeusa u toj istoj Tvornici kulture. Bez obzira što su se jučer iskusno glazbeno poigrali s dotičnom pjesmom u završnici, Kojoti su je odsvirali s neviđenim rokerskim žarom. Proživjeli su se do te mjere na pozornici, da se može zaključiti kako je to sada njihova pjesma. Koja i Gajić bi trebali biti ponosni.

Kojoti u Tvornici kulture (Foto: Zoran Stajčić)

Kako se bližio kraj, tako su se nizali i provjereni aduti, ali i dvije nove pjesme „Nova riječ“ i „Mi ne pripadamo tu“, od kojih je potonja doživjela i mali acid rock produžetak. „Hodala je pola metra iznad zemlje“, koju je Alen Marin najavio kao pjesma koja je obilježila karijeru benda, ispucana je u regularnom dijelu. Time je bilo jasno kako će bis biti svojevrsni statement benda, a ne podilaženje publici. Taj statement sastojao se u „Ja se moram kretati“ i „Zajaši zmaja“, pjesmama s albuma „Sex, Disco, Kung Fu“ koje su u tom trenutku zazvučale kao najbolji koncertni aduti završnice, da bi još jedan bis, za koji se publika gromoglasno izborila, donio obradu Stoogesa „I Wanna Be Your Dog“ – pjesmu kojom se bend popeo na pozornicu na festivalu Brijačnica u Boćarskom domu prije 11 mjeseci.

Kojoti u Tvornici kulture (Foto: Zoran Stajčić)

Svaka čast i Davoru Viduki, Alenu i Vanji Marinu, klavijaturisti Danku Krznariću i izvrsnom gostujućem usnoharmonikašu Igru Djeki, ali posebno treba istaknuti bubnjara Bobu Grujičića koji je od prvog do zadnjeg takta bio izuzetno raspoloženi bonhamovski motor koncerta. Pravo čudo da su opne na bubnjevima to sve izdržale.

Tranzicijska 2017. za Kojote, koji su ove godine pretrpjeli i tragične odlaske prvog pjevača Roberta Bušića Buša i mladog i talentiranog klavijaturiste Dana Divjaka, definitvno je gotova. Potvrdu vrijednosti i postojanosti uklesali su sami na pozornici Tvornice. I to u svom stilu, da parafraziram i naziv tek objavljenog im CD box seta – Dragocjeno, raskošno i blistavo.

Share this...
Share on Facebook361Share on Google+0Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn0

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh