Kojoti: Spremni smo za pobjedu na domaćem terenu

Nekima je jednostavno suđeno biti u stanju podići medijsku prašinu. Grupa Kojoti je izgleda jedna od njih. U devedesetima, bili voljeni ili ne, čestu su budili interes medija i bili nezaobilazni dio rock scene. Nakon 17 godina tišine, bilo je dovoljno samo da se najavi njihovo ponovno okupljanje i sutrašnji nastup u ulozi headlinera na festivalu Brijačnica u Boćarskom domu i da Kojoti opet postanu top glazbena tema ove zime.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Kojoti (s lijeva na desno): Vanja Marin, Bobo Grujičić, Alen Marin i Davor Viduka

Kojoti (s lijeva na desno): Vanja Marin, Bobo Grujičić, Alen Marin i Davor Viduka

Sam pojam ‘reunion’ već se uzima kao nešto zdravo za gotovo. No kako to izgleda insajderski gledano. Kakva su bila vaša očekivanja i strahovi? S koliko opreza ste došli na tu prvu probu? A prva je krucijalna.

Davor Viduka: S toliko da je kompletna potvrda koncerta na Brijačnici nakon razgovora s organizatorom ovisila upravo o prvoj. Naime, nakon što smo se dogovorili prvo nas četvorica, pa onda s organizatorom, jedini uvjet za definitivnu potvrdu je bio da pričeka da napravimo tu prvu probu na kojoj ćemo točno vidjeti kako stvari među nama kao bendom sada funkcioniraju, te da ćemo mu tek nakon nje javiti konačan odgovor. Naravno, da nakon 17 godina pauze nisam mogao znati postoji li još uvijek kemija između Alena, Vanje, Bobe i mene. Ali, potvrdio sam mu nakon prve odsvirane pjesme.

Što je, također, bilo bitno što ste osjetili u smislu da nakon 17 godina pauze ponovno vidite smisao zajedničkog ‘grupiranja’?

Davor Viduka: Nama su svima Kojoti obilježili najbolje godine, a to svi kažu za dvadesete. Proveo sam skoro cijele dvadesete godine u Kojotima i doživio sve što se može doživjeti kada sviraš u hedonistički raspoloženom R’n’R bendu i to pogotovo u suludim devedesetima kada se muzičar koji svira u takvom bendu mogao nagledati i osobno doživjeti stvarno svakojakih čudesa i situacija. Od onih predivnih, do potpuno suludih, danas mi je užasno žao što nisam vodio neki dnevnik koncerata sa samo osnovnim podacima ”gdje? kada?, kako je bilo?” jer se naravno većine toga ne sjećam. To bi bilo jako dobro štivo za neki potencijalni roman (smijeh). I, onda se s tim istim ljudima nađeš 17 godina poslije na probama, mojo radi kao nikada prije, a poslije probe se jako dobro i kvaliteto podružimo i nasmijemo raznim anegdotama iz te prošlosti jer smo svi ipak u međuvremenu odrasli i odnos među nama je puno kvalitetniji nego kad smo bili klinci. I, konačno, meni osobno je taj i takav način sviranja gitare jako falio jer nisam svirao čisti, iskonski, divlji R’n’R od tada i osvijestim na probama da ponovo plivam kao riba u tome. Taj stil sviranja gitare ipakmi  najviše leži, ali i da sada imam dovoljno tolerancije ili mudrosti da ponekad uopće ne sviram tj. da pustim ritam sekciju kada uđe u neki super groove da ga puno duže vozi nego nekada što kao klinac nisam znao niti kužio, i, da, sada maksimalno uživam jer mi je takav način sviranja jednostavno u prstima. Na takvoj vrsti muzike sam odrastao i inicijalno stekao određenu reputaciju. Meni je to sasvim dovoljno razloga za ponovno zajedničko muziciranje.

Davore, u jednom intervjuu si nedavno izjavio kako ne misliš jahati na valu nostalgije. Zašto smatraš da je nostalgija nešto loše? Mislim, vezana je uz protok vremena, ona postane sastavni dio života, kao što je po pitanju Kojota ona sigurno jedan od glavnih okidača razloga dobre prodaje ulaznice baš za večer kad ste vi headlineri Brijačnice.

Davor Viduka: Nostalgiju, naravno, ne treba podcijeniti, ona uvijek radi za neke bendove. Kojoti mogu biti jako zahvalni što radi i za njih, a to mogu sam posvjedočiti po broju poziva kojih sam dobio za reunion u zadnjih, otprilike, pet godina, ali to ne smije biti jedini razlog tom činu. OK, Brijačnicu ćemo odsvirati ovako kako je, ali ako ćemo nešto raditi u budućnosti, a čini mi se da hoćemo jer od objave da smo se ponovo okupili doslovno na dnevnoj bazi dobivamo pozive za koncerte onda ćemo morati biti odgovorni i kreativni tj. za početak objaviti novi single i poslije njega početi raditi na eventualnom novom albumu jer je to jedini pošten način da se bend vrati. Zato ću uvijek cijeniti grupu Jinx koja je prilikom reuniona prvo objavila album pa počela s koncertima i to je po meni najispravniji pristup. U krajnjem slučaju ja osjećam nakon svih ovih proba da smo zreli za nešto novo i isto tako osjećam navalu neke nove kreativnosti u sebi, što je jedna od ljepših stvari kada se baviš s muzikom.

Alen Marin: “Jahanje nostalgije” je bilo u naslovu jednog od naših prijašnjih intervjua i vi ste to sada, vjerujem nehotice, izvukli iz konteksta. Možda bi bilo točnije reći “Nemamo namjeru jahati isključivo na valovima nostalgije”. U našem slučaju je neizbježna, to je lako razumljivo. Kao što je Davor rekao, mi se spremamo objaviti pjesmu što skorije između ostalog zato što želimo cijelu priču o Kojotima obojati i sadašnjošću. Moj problem s nostalgijom je taj da pošto u zadnje vrijeme dobivamo puno pitanja vaših kolega novinara o devedesetima, o tadašnjoj političkoj situaciji, pa o nepolitičkim situacijama koje se politiziraju i sl., dakle o stvarima koje nemaju baš puno veze s Kojotima, zatim o “zlatnim devedesetima” i sličnim renesansnim kontekstima koji vrlo lako mogu potonuti u neprimjerenu patetiku. Osim toga, sjećam se kad smo mi bili dvadeset i kusur-godišnjaci, imali smo prilike slušati starije kolege, koji su bili u dobi kao sad mi. Pričali su “kak’ se nekad prašilo, ovo danas niš’ ne valja” i još neke lovačke priče. Gledali smo ih kao u budale. Toliko me se to dojmilo da dan danas zazirem pričati o nekim našim sjajnim koncertima strahujući da ću izgledati kao oni. Preferiram sadašnjost. Dalje>>

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate