‘Ko rukom odneseno’, premijera u &TD-u – čovjek je čovjeku stranac

Autorski pristup Bobe Jelčića odlikuju snažna emocionalnost i toplina, likove i situacije namah prepoznatjemo iz vlastitog iskustva, veza komada i publike ostvaruje se izravno i intuitivno, a ne distancirano, putem intelektualnog dešifriranja.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Ko rukom odneseno (Foto: Damir Žižić)

Prostor igre cca metar sa metar i pol, označen isluženim komadom presavinutog linoleuma, zguran u kutu do ulaznih vrata u Polukružnu dvoranu Teatra &TD, stiješnjen između štednjaka i sudopera, modeli iz 1970-ih, 1980-ih. Za kuhinjskim stolićem, u tipično bezličnoj odjeći „socijalističkog sivila“, bez riječi sjede supružnici (Ivana Krizmanić, Jerko Marčić) među kojima je življa, srdačnija, zainteresirana komunikacija odavna zamrla. Publika i glumci jednako su osvijetljeni „normalnim“ bijelim svjetlom.

Ustajali komad svagdana razbija prijatelj (Marko Makovičić) koji im mora priopćiti nešto važno – završio je u bolnici, a uzrok njegova lošeg zdravstvenog stanja, smatra, rastanak je s dragom koji još nije prebolio.

Konverzacija u kojoj se Marko jada, dok ga Ivana i Jerko (likovi nose imena glumaca) prijateljski, ljudski, (malo)građanski pokušavaju utješiti, a ne znaju kako, uvjerljiva je slika nezgrapnih razgovora koji s jedne strane ne vode nikakvom cilju i ne nude suvisla rješenja problema, a s druge stvaraju iluziju kakve takve bliskosti, komunikacije sa sudrugom u čijem se društvu, ako ništa drugo, čovjek osjeća razmjerno ugodno, razmjerno svoj. Koliko god nam prijatelj ili bračni drug bio stranac. No „Jel’ to to?“ pita se na kraju Jerko.

Frustracija, akutna i kronična, nemoć djelovanja i izražavanja zaogrnuti su prividom istkanim od konvencija ophođenja i govornih fraza koje, baš kao i naslov predstave, ne moraju značiti ništa, a mogu značiti sve. Kako nekad, tako i danas. Prošlost (socijalistički primjerci kuhinjskog namještaja, odjeća) i sadašnjost (izraz „sestrinska firma“), prezentni u jednome, suzdržano se prožimaju.

Kao i nemalo radova autora predstave Bobe Jelčića, i ovaj će, osebujnim postupkom sljubljivanja realističnosti s hipertrofiranjem reakcija, odnosno izražavanjem unutarnjeg stanja tjelesnim manifestacijama, čime se pojačava životna, psihološka vjerodostojnost, asocirati na poznate nam filmove i po čuvenju nam poznat kazališni rad Britanca Mikea Leigha, a dodiri nadrealizma i apsurda prizvat će primisli na poetiku Eugenea Ionesca i Samuela Becketta.

Kriška života u trajanju od oko jednoga sata, s fantastično prirodnim glumcima, suautorima predstave, malo će koga ostaviti ravnodušnim.

(Teatar &TD, Zagreb, 29. travnja 2014.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate