King Ayisoba ‘1000 Can Die’ – Slušni zemljotres aktivističkog šamana teškaša

Sudeći po 'upravo uživo emitiranim' snimkama s još svježeg početka europske turneje, pjevač, skladatelj i svirač dvožičane lutnje kologo King Ayisoba, predstavnik perkusivno-bubnjarske tradicijske glazbe iz Gornje istočne pokrajine Gane razmrdat će vaše estetske, etičke i političke stavove. Uostalom, zar bi naslov albuma '1000 Can Die' svojom urgentnom notom i mogao reći nešto drukčije?

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
King Ayisoba '1000 Can Die'

King Ayisoba ‘1000 Can Die’

Ayisobin izraz istesao je producent Arnold de Boer, pjevač post-punk grupe The Ex, koja je svoj aktivistički fokus usmjerila na promociju afričke klupske i tradicijske glazbe. Ono što je već prepoznala lokalna publike Gane, zemlje od 28,5 milijuna žitelja, tradicija je prodrla u suvremenost. Mainstream hiplifea, fuzije hip-hopa i ganskog highlifea, zajedno s elektronikom, hametice je porazio akustičarski roots-sastav u kojem stražnje vokale Ayisobi dodaje Ayuune Sulley – Sinyaka, baš kao i plesač Abaadongo Adontanga, koji pripomaže na udaraljci dolgo. Pored njih, dvojica su udaraljkaša – Gemeka Abobe Azure na guluku i dundun-bubnjevima, dok je Ayamga Francis na djembama i bemneima.

Uvodna pjesma „Africa Needs Africa“ mogla je za silu nastati i kod nas – u ime skupine kojoj je poklič kanal umjesto Fejsa, a cilj oslobođenje s kreditnih vješala baš kao i očuvanje vjekovnih ognjišta; iz svoje globalne pripizdine potentno provociraju građane Europe ekološkim porukama. Svojim je aktivizmom Ayisoba prodrmao društvo kojem se ne mora objašnjavati kolonijalni um – komunikacijski kanali su zatrovani, poruke pristižu odozgo iz dodijeljenog centra moći. Tako se poruka uzdiže sa solipsizma na globalnu metaforu, a zahvalni ga poznavatelji afričkog zvuka smještaju rame uz rame s Felom Kutijem.

Zahvaljujući spontanom susretu na amsterdamskom aerodromu, album je ugostio i legendarnog Leeja „Scratcha“ Perryja koji se pojavljuje na naslovnoj kompoziciji, pored mladog repera M3nse. Produkcija je takva da puls bubnjeva stvara vibracije koje se zasijecaju u kukove koliko i u korteks, raspredajući lokalno-globalnu lepezu baš kao i prošivni bod tradicije u suvremenom, povrh kojeg leluja vokal iskrzan dugogodišnjom konzumacijom ‘biljke’ raspredajući ugođaj kao iz kakve bajke. Pored Skreča, na „Dapagara“ se pojavljuje nigerijski saksofonist Orlando Julius, sa sirovim baladičnim linijama, unoseći prst kolomasti u guzotres kakav u popularnoj kulturi nije zabilježen od rave-atrakcije The Prodigy.

Album kao cjelina više nalikuje na isprekidanu playlistu, nego li na pseudokomformistički kaleidoskop koji će afrikanizirati nečiji stereo-sustav u epizodi od 40 minuta. Barem iz razloga što su poslovičnu armiju harmonija iz višedesetljetnog umiljavanja afričkih izvođača radiofoniji europskih stanica, zamijenili aranžmani dueta frulica i pikanje po tamburicama i lutnjama, pogonjeni bubnjevima zaslinjenim već na kraju chorusa. A tu je i posve ‘nepraktičan’ svršetak s kompozicijom „Ndeema“, ogoljen vokal uz šum koji više prianja uz kakav soundtrack nego li ‘sve četiri u zrak’ programom albuma. Bijela magija? A kako sve to zvuči uživo, odgovor je zapravo već i na nečijem klupskom pragu.

Ocjena: 10/10

(Glitterbeat, 2017.)

(Vid Jeraj urednik je i voditelj emisije „Glazba protiv vetrenjača“ koja se svake druge subote u mjesecu emitira na Radiju Orange.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Autor

avatar
Close
Pratite nas i lajkate