Komentar

Facebook profil Ministra Orepića u trenutku postavljanja isprike dekanu FER-a zbog policijske racije u KSET-u
Oprostite ministre Orepiću

Glazbena recenzija

Bob Dylan 'The Real Royal Albert Hall 1966 Concert'
Bob Dylan 'The Real Royal Albert Hall 1966 Concert' - Krivo je pravo

Kikagaku Moyo i ONO u Močvari – Nepredvidljivi domaćin i egzotični gosti

Mnogo se uvjeta posložilo kako bi ovaj utorak u Močvari bio zapamćen po iznenađujućem interesu i velikoj posjećenosti.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Kikagaku Moyo u Močvari (Foto: Zoran Stajčić)

Kikagaku Moyo u Močvari (Foto: Zoran Stajčić)

Ispitni rokovi su završeni, a studenti još nisu pohrlili rodnim krajevima. Nakon INmusic festivala nastao je mali vakuum glazbenih događaja, a prošlo je taman dovoljno vremena od trodnevne fešte na Jarunu da se publika ponovno zaželi koncertnog iskustva. Bilo je toplo, a cijena ulaznice sasvim prihvatljiva. Čarobne riječi “psihodelični Japanci” sasvim su dovoljne da rasplamte imaginaciju kod svakoga, pa tako i kod ponekad preoprezne zagrebačke publike.

Kikagaku Moyo u Močvari (Foto: Zoran Stajčić)

Kikagaku Moyo u Močvari (Foto: Zoran Stajčić)

Ovo potonje zasigurno je bio presudan faktor u dovlačenju zainteresirane svjetine na nasip i već u vrijeme najavljenog otvaranja vrata kluba ljudi su bili tamo ili pili na okolnim klupama. U vrijeme određeno za nastup predgrupe, na pozornici je stajao čovjek s tamburom, a u publici je bilo svega troje ljudi, ostali su se još družili na terasi. Čovjek s tamburom bio je, naravno, Vedran Živković – Žika, spiritus movens bendova kao što su psihofolk atrakcija Mokre gljive i noise čudovište Nemeček. Neobični zvuk koji je dolazio iz tradicionalnog instrumenta budio je asocijacije na “The Black Angel’s Death Song” The Velvet Undergrounda i počeo prizivati ljude u dvoranu. Do trenutka kad su se Živkoviću na bini pridružili vjerni suborac iz svih projekata, brat Vatroslav i Katarina Čondrić (Moskau), do prvih zlokobnih udaraca bubnja i brujanja fuzziranog basa, svijeta se skupilo toliko da je teško u pamćenje prizvati posljednji put kada je predgrupi u Močvari to u ovoj mjeri pošlo za rukom.

ONO u Močvari (Foto: Zoran Stajčić)

ONO u Močvari (Foto: Zoran Stajčić)

Projekte braće Živković ponekad je teško razlučiti. Čini se kako oni sviraju svoju glazbu kojoj ovaj put daju jedno, a onaj put drugo ime. Tako smo ih pod imenom ONO imali priliku čuti primjerice ovog proljeća u sklopu Mima u Muzeju suvremene umjetnosti, gdje su izvodili jedan dugački eksperimentalan instrumental, atmosferičan i tih. Ono (ONO) što smo sinoć čuli nije bilo nimalo nalik tome. Bila je to eksplozija buke, mraka i primalnog krika, bedem zvuka koji je tresao i u čudu ostavio vidno ugodno iznenađene posjetitelje, koji se nisu nadali ovakvom izdanju predgrupe. Glazba, ako se uopće glazbom može nazvati ono čime su nas ONO sinoć pogodili, najbliže se može usporediti sa ritualnim egzorcizmima kakve priređuju Swans i Wovenhand, a ni kvalitetom nije nimalo zaostajalo za istima. Rječju; fenomenalno.

ONO u Močvari (Foto: Zoran Stajčić)

ONO u Močvari (Foto: Zoran Stajčić)

Kako bi nakon takvoga uvoda zacementirali večer, nazivno glavni junaci morali su ponuditi nešto više od egzotične postojbine i obećanja psihodelije. Nažalost, mora se reći da im to nije uspjelo. Ni električni sitar koji je uz dvije gitare, bas i bubanj zvečio na pozornici nije bio dostatan da prikrije fundamentalno slab post-rock sa glazurom psihodelije kasnih šezdesetih koji je dopirao iz zvučnika.

Kikagaku Moyo u Močvari (Foto: Zoran Stajčić)

Kikagaku Moyo u Močvari (Foto: Zoran Stajčić)

Najveći problem Kikagaku Moyoa je taj što glazba koju sviraju ne otvara ama baš ni jedna vrata prema nečem svježem i originalnom. Psihodelija kojom se ovijaju ona je prošlih vremena, a rifovi na kojima grade pjesme svi zvuče poznato, ponekad čak i toliko da se na njih mogu zapjevati hitovi slavnih bendova. Bend je djelovao bolje dok se držao instrumentalnog izričaja, jer bi uleti vokala svaki put pomalo razvodnili dojam, ali nakon nekoliko odslušanih pjesama postalo je jasno da se sve temelji na vrlo sličnoj formuli i da do većih soničnih iznenađenja ipak neće doći. No, petorka dugokosih Japanaca ipak je barem vizualno djelovala dovoljno atraktivno da punu Močvaru zadrži na okupu za vrijeme trajanja nastupa, a zatim i na ekstra produženom bisu.

Osim briljantne inkarnacije predgrupe, posebno treba čestitati zagrebačkoj publici koja je pokazala takav interes za nešto novo i drugačije te koncert usred radnoga tjedna velikom posjećenošću učinila utoliko boljim.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Autor

avatar
Close
Pratite nas i lajkate