Katarina Juvančič: Novi odmetnici su nova kraljevina SHS, ali ne u nacionalnom smislu, već kraljevina srca, hrabrosti i snage

Katarina Juvančič iznimna je slovenska protestna kantautorica. Kad sam prvi put čuo njen album 'Selivke' (2012.) osjećao sam kao da se ukazao ženski pandan Damira Avdića. Neumoljiva pjesnikinja i pjevačica, koja se ne libi protresti brojne društvene paranoje, uvijek u potrazi za herojskim životnim primjerima početkom godine objavila je 'Vmesje', album obrada svojih omiljenih protestnih autora koji će ujedno i predstaviti u sklopu večeri Novih odmetnika u četvrtak 5. listopada u zagrebačkoj Močvari. Kao i na sceni, Katarina je i odlična sugovornica s kojom se može proći kroz šire teme, posebice kad o svakoj progovara iz srca.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Katarina Juvančič (Foto: Janez Pelko)

Katarina Juvančič (Foto: Janez Pelko)

Nakon albuma „Selivke“ na slovenskom jeziku i „Hope’s Beautiful Daughters“ na engleskom, objavili ste album „Vmesje“ na kojem kombinirate izričaj na ta dva jezika. Koja je nit vodilja ovog uistinu angažiranog albuma?

Katarina Juvančič: Vmesje je doslovce prostor između. prostor između dva albuma, dva koncepta, između tada i sada i ovdje. To je liminalni tranzicijski prostor u kojem stare stvari blijede dok se nove ukazuju na horizontu. Drugim riječima, do je stanka na putovanju, kako kad na autocesti stanete zbog sendviča i kave. Međutim, okus može biti odličan, posebice ako ste na cesti duže vrijeme i kad znate da morate nastaviti. Postoje nova mjesta koja treba vidjeti, novi ljudi za upoznati, nove priče i iskustva koja treba sakupiti.

Guthriejeva pjesma „Ta mašina ubija fašiste“, koju ste namjerno otpjevali na slovenskom jeziku, čvrsto rokerski otvara vaš posljednji album „Vmesje“. No koja mašina bi se mogla razračunati s nadirućim fašizmima i nacionalizmima u evropskim društvima, po vašem mišljenju?

Katarina Juvančič: Ta mašina zove se srce. Kad smo u vlastitom srcu, onda znamo tko smo i što trebamo raditi. Onda smo kod kuće. To je jedini koncept doma u kojem se istinski udobno osjećam, usputno kazano. No i gitara pomaže, znao je to i Woody Guthrie.

Katarina Juvančič i Dejan Lapanja (Foto: Janez Pelko)

Katarina Juvančič i Dejan Lapanja (Foto: Janez Pelko)

Situacija nije nimalo blistava, posebice nakon njemačkih izbora i ulaska AfD-a u parlament, ako se slažete?

Katarina Juvančič: Uspon supremacista, rasista, mizoginista, nacionalista, neonacista i ostalih zlih ‘ista’ nije znak da oni pobjeđuju argumentima, već znak da su jako uplašeni za gubitak svojih ideoloških, političkih i spolnih superiornosti i snage. Činjenica je da su odavno izgubili, ali nisu željni prihvatiti poraz. Ohrabrujuća je vijest da povijest nije na njihovoj strani, nikad nije bila i nikad neće biti. Naša je dužnost to osigurati ponovno i ponovno, svaki put. Ništa ne treba uzimati zdravo za gotovo u našem stalno mijenjajućem svijetu, pa ni povijest. Posebno povijest!

Uvijek ste se u svom radu bavili temom žena, i to iz zanimljivog rakursa žene koja je istovremeno i žrtva i heroina, bez obzira u kojoj životnoj situaciji se zatekla. Koja je uloga žene danas?

Katarina Juvančič: To je vrlo kompleksno pitanje, pogotovo ako imamo u mislima sve žene svijeta. Većina žena, uključujući i nas ovdje i sada, živi u patrijarhalnom sistemu. Mi ne znamo kako je živjeti izvan njega, o tome možemo samo maštati. Jedini način za život izvan patrijarhata je živjeti u srcu i svojoj umjetnosti – umjetnosti kreiranja, življena, komunikacije itd., kako bi se ustanovio dijalog između muškarca i žene, doslovno unutar jedinki kako bi se upoznale osobne prirode i obje uvažile. Želim od nas da iskujemo nove koncepte i zamislimo nove realnosti u kojima bi mogli bolje živjeti, ne samo kao muškarci i žene, već prije svega kao ljudska bića. Mislim da je najveći izazov za žene, ali i muškarce, danas jest emancipacija od iznošenih koncepata i ideoloških toksičnosti koje smo odavno usvojili i utjelovili. Oslobađanje od svih tih sranja koja smo nasljedili, reproducirali i ugradili bez svijesti o dugoročnim posljedicama. Vremena u kojima živimo u pozivima za radikalizmom u paradigmama također se tiču pitanja roda i spola. Sve opcije su otvorene i sve karte su na stolu. Sigurno je da ćemo mi odlučiti što izabrati, no jedna stvar je jasna – budućnost je ženska. Ako želimo opstati.

A opet, evo kad se pogleda ta nesretna politika i recimo Njemačka, glavne akterice su dvije žene. To jest, pravo pitanje bi bilo, jesu li, uistinu?

Katarina Juvančič: Ma koliko god se mi slagali ili neslagali s politikom Angele Merkel, činjenica je da spasila milijun ljudi od zvjerstava rata i uništenja. Nijemci su pragmatičan narod, pa pretpostavljam da to nije samo bio čin milosrđa i empatije, već više plan za regrutiranje nove radne snage u Njemačku i općenito Europu koja je očajnički treba u ovom trenutku. Biti žena u politici, što je muška igra, znači da je žena mora igrati na takav način i ako želi biti uspješna u tome mora nadmudriti muškarce. Tako se igra ta igra. Sve dok žene ne steknu dovoljno podrške i samopouzdanja da je zaigraju drugačije, bit ćemo zaglavljene u tom limbu. Korporativni kapitalizam i ratnohuškačka politika idu ruku pod ruku jer je rat odličan način za potrošiti puno novaca i istovremeno doći do još više kapitala i resursa. Oni su motor suvremenog patrijarhalnog sistema u kojem živimo. Muškarci su kreatori patrijarhata, ali žene su često njegove najveće zaštitnice, posebno u politici. Ta tužna činjenica me najviše uznemirava. Moramo učiniti bolje od toga. Mi smo bolje od toga!

Katarina Juvančič i Dejan Lapanja (Foto: Mike Crawford)

Katarina Juvančič i Dejan Lapanja (Foto: Mike Crawford)

Nekako kao da cijelo vrijeme pokušavate probuditi heroinu u ženama, varam li se?

Katarina Juvančič: Žene o kojima pjevam dio su mene i dio svake žene, bile su i bit će… Pokušavam probuditi humanost u sebi i svima nama. Zato što sam žena, obraćam se iz ženske perspektive. Prave heroine ne trebaju emitirati svoje heroizme. One jednostavno čine ono što moraju kako bi preživjele, živjele i voljele bolje, pomažući i ostalima u tome. Nekada smo heroine i heroji, nekad kukavice. Uzdižemo se i padamo. Gravitacija je majka svih mudrosti.

Vratimo se na još jedan od povoda intervjua, to je svakako nastup u sklopu Novih odmetnika uskoro u Močvari. Kako doživljavate Nove odmetnike, što su po vama Novi odmetnici?

Katarina Juvančič: Novi odmetnici su prije svega moja obitelj, gledano umjetnički i emotivno. Ne vidim ih često na način kako bih htjela, ali kad se vidimo, događaju se magične stvari. Mi smo nova kraljevina SHS, ali ne nužno u nekom nacionalnom smislu (Srbi, Hrvati, Slovenci). Može se reći i kraljevina srca, hrabrosti i snage. I muzike, naravno. Mi smo poput djece ponoći koju je dozvao Miloš Zubac. Grupa jedinstvenih karaktera i talenata koji vole, respektiraju i prihvaćaju jedni druge dijeleći glazbu i poeziju. “Rezervna kultura”, knjiga koju je Miloš napisao o Novim odmetnicima je artikulirala sve što nas je okupilo zajedno, sadržaj svih tih kvaliteta i kaprica koje imamo kao individualci i kao kolektiv.

Čini se da su spone ljudi iz kulture na ovim područijma daleko čvršće nego li su su to mislili pojedinci iz šovinističkih i nacionalističkih krugova, kako to komentirate, što nas povezuje?

Katarina Juvančič: Nevjerojatno bolan raspad Jugoslavije ostavio je milijune ljudi uplašenima, ranjenima i izgubljenima. Monstrumi lokalnih nacionalizama i etničke mržnje progutali su ljudske živote i ljudski dignitet. Mislim da je gubitak digniteta puno bolniji nego što mislimo. Te rane će trebati puno, puno vremena kako bi zarasle. Mi smo svi povezani, ne samo kroz micelij nostalgije, sjećanja i gubitka, već i kroz te rane. Rane su bolna stvar, ali one se također i mjesto koje obasjava svjetlost, da parafraziram velikog Leonarda Cohena. Ta svjetlost je također umjetnost. Umjetnost je poklon koji međusobno dijelimo na čuvanje, čini nas ranjivijima, ali i više otvorenima jednima prema drugima. Još uvijek se sjećamo. Još uvijek patimo. Ali također imamom značenje i nadahnuće da se izliječimo i ponovno spojimo, unatoč svim anti-propagandama. Željela bih da svi to shvatimo.

Nastupit ćete u Močvari u pratnji vjernog kolege Dejana Lapanje, no kad bi vas mogli vidjeti u formaciji benda?

Katarina Juvančič: Bend je trenutno u fazi hiatusa, ali to ne znači da smo prestali razmišljati o većim stvarima, kako razmišljamo nas dvoje. Ja sam navučena na konceptualne albume i projekte. Novi ću iznjedriti u društvu nekih novih ljudi, kao i starih prijatelja.

Kakva iskustva nosite iz Indije i Sri Lanke?

Katarina Juvančič: Južna Azija je mjesto na kojem sam vidjela našu prošlost, ali i našu budućnost. Gospodari i robovi. No s druge strane tamo je puno više opuštenosti u življenu života. Ispod sve te hektičnosti tamo postoji mirni tok u smislu: vjeruj u svoju sudbinu, svemir, bogovi… Ta dijalektika me fascinira, ali istovremeno plaši i uznemirava. Ja sam ipak žena sa Zapada.

Što vas trenutno zaokuplja? Vaši albumi uvijek su snažno tematski vezani za vaše preokupacije što je vidljivo iz „Hope’s Beautiful Daughters“ kad ste duboko skenirali škotsko društvo.

Katarina Juvančič: Trenutno pokušavam ostati zdravom. To mi je glavna preokupacija. Ali znajući da je život više od nešto sjebanih gena i staničnih poremećaja, ne odustajem od stvaranja. U stvari, što te život više sjebe, imaš više za reći o tome i dublje moraš kopati kako bi pronašla esenciju života, svoju srž, tamo gdje se osjećaš neslomljivo, čvrsto i ‘kod kuće’. Može biti nevjerojatno teško u određenim trenucima, ali istovremeno predivno i oslobađajuće. Stoga, da, radim na novm konceptualnom albumu – uspavanke za odrasle i na performansu o ranama i ranjivosti.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate