‘Još jednom, ali s osjećajem’ – Nick Cave i banalnost gubitka

U sklopu ZagrebDoxa prikazan je dokumentarni film režisera Andrewa Dominika koji prati Nicka Cavea u fazi završavanja albuma 'Skeleton Tree' u nastojanjima da nastavi život nakon gubitka sina Arthura.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
'Još jednom, ali s osjećajem'

‘Još jednom, ali s osjećajem’

“Ljudi mi prilaze i govore: “On živi u našim srcima”, ali to jednostavno nije točno. Naravno da mi je u srcu, ali on uopće nije živ,” govori Nick Cave u kameru Andrewa Dominika u pokušaju dočaravanja traume gubitka sina. “Mogao bih pokušati to lijepo [i poetično] izraziti, zamaskirati to u jezik, ali to ne bi bilo pravedno.”

Na taj način objašnjava i drugačiji proces pisanja pjesama za album “Skeleton Tree” u odnosu na svoj dosadašnji rad. Nekoć bi svaki stih vagao i ne bi u pjesmu stavio ništa s čime ne bi bio u potpunosti zadovoljan, ali na ovom albumu pušta stvari da izlaze izravno s izvora inspiracije, bez dodatnih uljepšavanja, pa na trenutke mogu djelovati nedovršeno ili neobrađeno, ali su zato nabijene čistom i nepatvorenom emocijom.

U jednom trenutku tako svjedočimo kako Cave i njegova trenutno nezamjenjiva desna ruka Warren Ellis izvode jednu raniju verziju naslovne pjesme ploče. Riječ je o molskoj varijanti, s izrazito teškim klavirskim i violinskim dionicama, nešto više nalik mračnim baladama s albuma “No More Shall We Part”. Pjesma zvučio bolno i povrijeđeno i ima dodatne stihove u jednom od kojih Cave, inače kroz dio filma naoružan krunicom oko ruke i odjeven u majicu na kojoj piše “I believe”, optužuje Isusa da je lažljivac i lopov. Slušajući tu verziju možemo pomisliti kako bi upravo to mogla biti i najbolja pjesma na albumu, ali kada pred kraj filma čujemo izvedbu verzije koja je i završila na ploči, postaje jasno kako je bila potrebna ta jedna pozitivna nota i utješna poruka, da je u redu nastaviti sa životom.

Dominik, poznat po vesternu za koji je sam Cave radio glazbu, “The Assassination of Jesse james by the Coward Robert Ford” i krimiću o teškim vremenima za gangstere “Killing Them Softly” (u oba glavnu ulogu igra Brad Pitt), uspješno izbjegava sentimentalnosti i bilo kakvu prostituciju mladog Arthura koji je život okončao s petnaest godina u padu s litice u Brightonu. Cave i njegova žena Susie Bick imali su kontrolu nad materijalom i jako su pazili na to što će završiti u filmu i kako će osjećaj biti prenesen gledateljima. Na koncu, to je tek osjećaj goleme praznine i ošamućenosti traumom. Cave će reći: “Svi gledaju u tebe dobrim očima i daju ti podršku, a ti se pitaš kada si postao predmetom sažaljenja.”

I dok smo u prošlom filmu “20,000 Days on Earth” vidjeli jednog vrckavog Cavea kako u sceniranim susretima s bivšim i sadašnjim suradnicima objašnjava otkuda pjesme dolaze, ovdje vidimo čovjeka s licem “prebijenoga spomenika”, nesigurnog i slomljenog, ali iskrenijeg nego ikad, kako izvodi pjesme kojima traumatično iskustvo daje novo značenje i čita svoje zapise te dijeli svoja razmišljanja kako ne bi morao obavljati intervjue gdje bi s novinarima u razgovorima uvijek iznova dirao u ranu koja ionako zauvijek zjapi otvorena. Kao i sam album “Skeleton Tree”, ovo je zapis o boli koja nikada neće proći i kojoj će se prirodom stvari do kraja života uvijek vraćati.

I moglo bi se to pokušati izreći poetičnije i zakamuflirati jezikom, ali ne bi bilo pravedno.

Ocjena: 10/10

(Iconoclast, JW Films, Pulse Films, 2016.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate