Koncertni report

Bajaga, Josipa Lisac i Darko Rundek na 12. Pozitivnom koncertu u Domu sportova (Foto: Izidor Tačković)
12. Pozitivan koncert u Domu sportova - protiv AIDS-a i drugih pizdarija

Koncertni report

YU Grupa u Vintage Industrial Baru (Foto: Zoran Stajčić)
YU Grupa u Vintage Industrial Baru – rock mornari starog kova

Jonathan Meiburg (Shearwater): Skoro sam se rasplakao u Teslinom tornju kad sam gledao Bowiejeve spotove

Shearwater je bio jedan od posljednjih izvođača na ovogodišnjem INmusic festivalu. Nakon njihova nastupa, razgovarali smo s pjevačem i gitaristom, Jonathanom Meiburgom, koji je veliki fan Davida Bowieja i putovanja zabačenim dijelovima svijeta, ornitolog i pisac.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest1Print this page
Shearwater na 11. INmusicu (Foto: Tomislav Sporiš)

Shearwater na 11. INmusicu (Foto: Tomislav Sporiš)

Voljela bih da počnemo s krajem vašega nastupa kada ste svirali Bowieja. Što tebi znači David Bowie?

Jonathan Meiburg: Prošle godine smo na turneji obradili cijeli Bowiejev album „Lodger“. Na nekoliko koncerata smo čak svirali cijeli album. Te ćemo izvedbe objaviti na vinilu. Taj Bowiejev album mi je vrlo poseban. Prošle godine sam išao na vrlo čudna putovanja vrlo različitim dijelovima svijeta, budući da radim na knjizi. Kada sam se vratio, bio sam jako dezorijentiran i samo sam se želio skrivati u svome stanu. Opetovano sam slušao taj album i shvatio da nisam usamljen u tom osjećaju, što mi je pomoglo da se vratim u stvaran svijet. Htio sam svirati pjesme s toga albuma kao zahvalu Bowieju što ga je uopće snimio. No, dok smo uvježbavali te pjesme, Bowie je preminuo. Nekako sam se bio nadao da će moći čuti našu izvedbu, jer sam znao da mu je taj album među najdražima, iako se nije baš dobro prodavao. Kada je preminuo, shvatio sam da nas nikada neće čuti, što je jako čudan osjećaj. Zato smo jako emotivni kada sviramo te pjesme. Bilo je sjajno posjetiti Teslin toranj i gledati sve te Bowiejeve spotove. Imao sam knedlu u grlu i skoro sam se rasplakao. Toliko se pričalo o njegovom imidžu i tome kako je izgledao, no ljudi nisu dovoljno govorili o njegovoj glazbi, a njegova glazba je nevjerojatna, čak i više od njegove izvedbe i majstorstva u vizualnim elementima. Kada smo vježbali za snimanje albuma, bilo je jako zabavno udubiti se u samu glazbu i proučavati kako ju je skladao.

Mnogo si putovao, što zbog svojeg znanstvenog istraživanja, što zbog turneja s bendom. Kako ti je boraviti u mjestima koja su potpuno drugačija od tvoga doma, te se potom vratiti kući?

Jonathan Meiburg: Kada putuješ, kultura postane vrlo očita. Kada si doma dulje vrijeme, tvoja kultura ti postane nevidljiva, nešto poput zraka koji udišeš. Kada putuješ kao mi, skačući iz zemlje u zemlju, iz jedne kulture u drugu, počinješ shvaćati koliko je sve to proizvoljno. Ispod svega toga, zajednička je humanost koju svi dijelimo i koja nadilazi kulturu. Ali, imaš i taj čudan osjećaj kada odeš nekamo i vratiš se kući – tvoj dom ti se nekoliko dana čini kao bilo koje drugo mjesto.

Spomenuo si da pišeš knjigu. O čemu je i kako ide pisanje?

Jonathan Meiburg: O, moj bože… (smijeh) Trenutno sam na turneji, pa je teško raditi na knjizi, ali vratit ću se kući za nekoliko tjedana, te se nekoliko mjeseci posvetiti pisanju. U knjizi se radi o deset vrsta ptica koje žive u Južnoj Americi i o tome što nam one, kao i ljudi koji tamo žive, imaju reći o povijesti svijeta i izvoru znatiželje. To je fascinantna priča i čini mi se da je jako smiješna jer u njoj ima dosta humora i začudnih događaja. Nadam se da to neće biti knjiga samo za ljude koji vole ptice, već za bilo koga tko voli putovati i gaji znatiželju prema prirodi.

Shearwater na 11. INmusicu (Foto: Tomislav Sporiš)

Shearwater na 11. INmusicu (Foto: Tomislav Sporiš)

Kako glazba i priroda idu zajedno? Crpiš li inspiraciju iz prirode?

Jonathan Meiburg: Volio bih ti reći da – da, ali ne znam točno kako. Prošle godine sam dosta putovao. Primjerice, proveo sam šest tjedana u Gvajani, ploveći vrlo zabačenom rijekom s kanadskim znanstvenicima i trojicom Ameroindijanaca koji tamo žive. To je svijet u kojem mi je sve bilo potpuno novo. Nikada prije nisam vidio takve biljke i životinje. Bio sam potpuno beskoristan u tome svijetu. Osjećao sam se poput prijamnika, upijajući sve to. Kada radim glazbu, situacija je obrnuta – kao da stisneš prekidač i postaneš odašiljač. Pokušavaš uzeti sve što si dotad primio i nekako to probaviti. Dakle, siguran sam se to nekako ispolji, samo nisam siguran kako.

Kako nađeš vremena za sve to – glazbu, znanstveni rad, pisanje knjige?

Jonathan Meiburg: Zapravo, moram reći da sam napustio karijeru istraživača. Nisam pravi znanstveni istraživač. Odustao sam taman prije no što sam trebao doktorirati i odlučio da neću ići tim putem jer bi to značilo da se trebam odreći glazbe. Nisam to mogao učiniti. Što se moga pisanja tiče, ja jesam amater, no imam malo više znanja od prosječne osobe. No, da odgovorim na tvoje pitanje. Meni se čini da se sve dešava vrlo sporo. (smijeh)

Kako si se uopće počeo baviti glazbom? Imaš diplome iz književnosti, religije…

Jonathan Meiburg: Da, i geografije. Obitelj moje majke je muzikalna. Moja majka je podučavala pjevanje i klavir, a ja sam kao dijete pjevao u crkvenom zboru. U bendovima sam počeo svirati nakon koledža. Kada sam bio na postdiplomskom studiju u Austinu, svirao sam s nekoliko različitih bendova. Tako je to naprosto krenulo. Na kraju je glazba zasjenila moj studij.

Koja je razlika između tvojih samostalnih putovanja i turneje s bendom?

Jonathan Meiburg: Velika je razlika. Gotovo da se moram isključiti jer moram prestati proučavati stvari. Lako se uzrujam jer se pokraj toliko stvari jednostavno prođemo, a nemam vremena stati i promotriti ih. No, ipak ponekad iskoristimo priliku istraživati. Išli smo na vrh jedne planine u Švicarskoj gdje smo vidjeli žutokljune galice i jastrebove. Bilo je prekrasno.

Vaš posljednji album, „Jet Plane and Oxbow“, dobio je odlične ocjene kritike. Ti sam si pisao o glazbi. Što tebi znači dobiti tako pozitivnu povratnu informaciju od kritike, ali i od publike kao što smo mogli vidjeti večeras?

Jonathan Meiburg: Da, publika je večeras bila predivna. Koncert nam je počeo jako kasno – sada je gotovo tri sata ujutro – i to je vjerojatno najkasniji koncert koji sam ikada imao u životu. Nisam mogao vjerovati da imamo publiku, te da su ljudi ostali i bili uzbuđeni. Nismo mislili da će se itko pojaviti, da budem iskren. Dobiti to od publike je veoma posebno. Što se tiče pisanja o glazbi, više volim svirati nego pisati o glazbi. Uživam u tome, ali samo do neke mjere i ne volim kritizirati tuđu glazbu. Radio sam to kratko vrijeme i nisam se dobro osjećao, djelomično i zato što znam kako je to dobiti nečiju kritiku. Drago mi je da se ljudima sviđa ovaj album jer mi je on jako drag. Mislim da je on nešto najbolje što smo napravili i neki se s time slažu, što nam jako godi. Zapravo, sada radim na novom albumu s jednim bendom s kojim smo na turneji, Cross Record. Nisam siguran kako će to ispasti, no ne vjerujem da će zvučati kao Shearwater. Vrlo je drugačije od albuma „Jet Plane And Oxbow“. Zvuči jako organski i dosta smo snimali na raznim lokacijama. Baš smo prije par tjedana snimali u Teksasu. Jako me zanima kako će se to oblikovati.

Biste li se voljeli vratiti u Hrvatsku?

Jonathan Meiburg: O, da! Jako bih to volio, samo da se ne radi o festivalu. Iskreno, festivali su zabavni na neki način, no i jako zahtjevni. Nije to ni idealna situacija za izvedbu. Radije bih svirao u nekom kazalištu ili dobrom klubu. Tako bismo mogli svirati dulje i imati malo više kontrole nad zvukom (smijeh).

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest1Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate