Koncertni report

Svemir u KSET-u na ponovljenom koncertu (Foto: Ivan Laić)
Svemir u KSET-u odsvirao do kraja

Filmska recenzija

The Eyes of My Mother
'The Eyes of My Mother' - istinski poremećen arthouse horror

Jeff Beck ‘Loud Hailer’ – album za buntovnike s razlogom, a ne za gitarske štrebere

Vitalna sedamdesetdvogodišnja legenda poručuje kako će revolucija ipak biti prikazana na televiziji.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Jeff Beck 'Loud Hailer'

Jeff Beck ‘Loud Hailer’

Možda se očekivalo da će novim albumom backhandom vratiti blues paralelu Ericu Claptonu ili na produžetke dobiti meč protiv Rya Coodera na temu ambijentalnog istraživanju folk pjesmarice slide gitarom, ili pak otkriti neki novi-stari ‘kranči’ zvuk električne gitare spojene u neko nabrijano vintage čudo od pojačala pa da sve sjedne isto tako vintage-neobuzdano u stilu onoga kako se u pojačalo uštekava jedan Neil Young… Sve to su bile možebitne opcije za novi album, ali da će sedamdesetdvogodišnja gitarska legenda Jeff Beck krenuti dizati revoluciju Rage Against The Machine riffovima i tekstovima i, u nekim pjesmama, obilno koristiti elektroniku i loopove, to nikako.

Ali to se upravo dogodilo.

„Uistinu sam želio pokazati svoj stav prema nekim odvratnim stvarima koje se događaju u svijetu. Želio sam se odmaknuti od albuma za gitarske štrebere. Nisam sebe želio opet vidjeti na naslovnici Guitar Worlda, bio sam na njihovim naslovnicama oko 400 puta do sada. Nisam ja ta osoba. Moji korijeni sežu iz jedne sasvim druge sredine“, objasnio je Beck svoju nakanu s albumom „Loud Hailer“ (što je u slengu drugi naziv na megafon).

 

No „Loud Hailer“ nije u potpunosti Beckov album. Iskra je bljesnula kada je upoznao pjevačicu Rosie Bones i gitaristicu Carmen Vandenberg, obje iz londonskog benda Bones i obje aktivistice do kosti nabrijane protiv kapitalističkog avanturizma koji razara svijet. Dakle taj osnovni sklop Beck-Bones-Vandenberg jest sklop benda i nipošto ne bi trebao spadati u nešto što se potpisuje samo Beckovim imenom, ali s druge strane njegovo ime je svima znano, to što je učinjeno nosi tim više veću težinu, a i ruku na srce, nitko s navršene 72 ni ne razmišlja o pristupanju nekom novom bendu s najmanje duplo mlađim ljudstvom.

Koliko je Jeff Beck izašao iz okvira komocije, toliko je dokazao da je kvalitetno uključen i u glazbenu i društvenu stvarnost, bez fige u džepu. Jer s ovim albumom nema zabune u smislu kad je nastao, kao što je to slučaj s nekim drugim Beckovim albumima, osim ako niste gitarski štreber.

„Loud Hailer“ je tako spoj angažiranog bijesa najizraženijeg kroz vokal Rosie Bones, često propušten i kroz megafon kako bi se dobio jači naglasak na atmosferu uličnih prosvjeda i okršaja, dok Jeff Beck znalački pojačava taj bijes mladosti, ili njegovu sjetu, jer album sadrži i odlične baladne momente na tragu (nažalost, već skoro zaboravljenih) Living Colour. Tu je i značajan hommage Gilu Scott-Hernonu već na samom početku u pjesmi „The Revolution Will Be Televised“ koja negira njegovu poznatu negaciju o tome da se revolucija neće prikazati na televiziji. Je li u pitanju napredak, evolucija ili zabluda gledano unazad do 1970., no kao što se do sada vjerovalo Hernonu, moglo bi se povjerovati i Becku i Bones. Ista uvodna pjesma također je jasni znak za zaboraviti starog Becka i potpuno se prepustiti bravuroznoj avanturi novog, sadašnjeg i pravednog i dakako onoga što je rock naumio biti 1968., ali ne u smislu glazbe kao glazbe, već društvene uloge, daleko prije perioda kada ga je industrija sortirala u ladice i učinila još jednim proizvodom u paleti ponuđenih zvukova na policama.

Da ne bi bilo zabune, traje ta borba cijelo vrijeme, aktera uvijek ima, ali nikad dovoljno (ili bar nikad dovoljnu zvučnih imena u redovima). Stoga je i ovaj Beckov iskorak važan, a da se ne govori o tome koliko je njegovo umijeće oživjelo i obojalu poruku izvrsnim gitarskim baražama – divljim i neobuzdanim već u drugoj po redu „Live In The Dark“ na koju se nadovezuje „Pul It“, robusni instrumentalni izdanak RATM-a križanog s kompresiranim blues vriskom gitare.

„Thugs Club“ je poziv na odbijanje u učestvovanju u neokolonijalnim ratova, dok daleko potresniji moment donosi „Scared For The Children“ koja podastire sve nefunkcionalnosti dječjeg odrastanja u modernom zapadnom svijetu. Pjesma je to koja skida maske vječito nasmiješenih lica s TV ekrana, i kako Bones zaključuje; „This is the end of the age of innocent“.

„Right Now“ i „Shame“ predstavljaju svojevrsni diptih. Dok jedna problematizira celebrity kulturu (ako je to uopće kultura) i opsesiju ‘biti poznat’, druga progovara iz suprotnog rakursa sramnog života u takvoj ‘kulturi’. Toj i takvoj kulturi je namijenjena i „The Ballad Of The Jersey Wives“.

Najveći uzrok zla današnjeg svijeta nije zaobiđen. Pretposljednja „Oil“ progovara iz rakursa heroinske ovisnosti, samo što je u ovoj poemi taj heroin nafta. „Shrine“ na posljednjem mjestu dolazi kao trenutak kad pojedinac mora posegnuti za unutrašnjom vjerom kako bi se još jednom prošla ona osnovna lekcija da sve što je do sad (loše) učinjeno, učinjeno je zbog gladi za moći i žeđi za ratom. Ako je Jeff Beck u svojoj 72. mogao (kroz vokal Rosie Bones) progovoriti o tome, jasna je i poruka da nikad nije kasno za buđenje iz apatije i pokazivanje (ispravnog) stava.

Stara kvrga opet svira rock and roll i taj rock and roll je smislen, snažan i iako upire prst na probleme, neodoljiva je i njegova erotičnost. Konačno!

Ocjena: 9/10

(Deuce /ATCO / Dancing Bear, 2016.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate