Jean-Luc Guionnet/Markus Krispel/Boris Janje/Miklos Szilveszter/Stefano Giust ‘Live Spomen Dom’ – Spomenička baština kao alegorija društva

Kao glazbeni festival bez headlinera, „Improcon – Improvised music arts & thought“, iznjedrio je i svoje prvo izdanje „Live – Spomen Dom“, pri malom talijanskom izdavaču improvizirane glazbe. Festival je pokrenut u nekadašnjem Kongresnom centru mjestašca u mojem je rođen J. B. Tito, najveći otac naših naroda i narodnosti, čija je infrastruktura (od bazena do poker-salona) ujedno i mjesto mnogih pozornica ovog zanimljivog projekta.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
'Live Spomen dom'

‘Live Spomen dom’

Od ove godine, festival se iz bukolike nedođije nadomak Zagreba, preselio u Desinić, u ralje Velikog Tabora. Svoj šarm zahvaljuje ad hoc ustroju programa koji je pretvoren u permanentnu radionicu. A ova se, osim iz struktura, sponzorira i iz donacija, čime je barem sintaktički zadržan kontinuitet s nekim tekovinama povijesti prizorišta, kao i samog sadržaja kojeg festival generira.

Free-jazz, koji se na Istočnoj obali SAD-a pojavio pedesetih godina, bio je raskorak s dotad uobičajenom praksom da glazbenici-solisti sviraju prateći harmonijski niz koji im sufliraju gitaristi ili klaviristi. Kroz sljedećih deset godina, zahvaljujući prije svega Johnu Coltraneu koji prepoznaje njegovu emancipacijsku snagu, a u jeku afroameričkog političkog pokreta za emancipaciju od vrijednosti Amerike bijelih protestanata, poprima snagu društvene alegorije i postaje svojevrstan pokret. U svojim raznim etapama, nakon što ga potonje generacije glazbenika naširoko preuzimaju/ili sintetiziraju različitim kodovima, počinje ga se izučavati i podučavati institucionalno. Dislokacijom s rodne grude, u Europi je poslužio kao kamen temeljac prilikom stvaranja tzv. europskog jazza. U ime artikuliranja nacionalnih smjerova u kreativnu igru ulazi implementacija folklornih motiva.

Izvođači iliti kaos-majstori kvinteta koji supotpisuje ovo izdanje alt-saksofonisti su Markus Krispel (Beč) i Jean-Luc Guionnet (Pariz), bubnjari Mikloš Szilveszter (Budimpešta) i Stefano Giust (Pordenone), te kontrabasist Boris Janje (Ljubljana). Kad bi bend imao nešto veću putarinu ili koristio strukturirane odrednice, orijentir za uspostavljeni zvuk mogao bi biti i eponimni album “Spy Vs. Spy”. Riječ je o albumu iz 1989. godine kojim je alt-saksofonist i skladatelj John Zorn, kroz energiju hardcore-punka pokušao udahnuti novi život free-jazz sceni. Naime, kao jednu od vitalnijih tekovina američke kontrakulture, prvo Trumpova legalizacija squatova-loftova iz 1977., a potom, u još većoj mjeri, AIDS i popratni nokauti reaganomicsa, tadašnju su post-free-jazz scenu sastrugali poput pljesnive tapete. Je li injektiv bio dostatan, znaju ionako tek rijetki preživjeli. No, svi su od muzičara na “Spy Vs. Spy” kasnije ostvarili zapažene karijere, počevši od Zorna, dobitnika, između ostalog, stipendije Zaklade MacArthur.

Unatoč razlikama u metodi, a recimo da je Guionnet u odnosu na „tzadika“ Zorna kočijaš kaosa, struktura ipak nastaje iz žive tradicije; kako bi romski trubač rekao – „sviram odavde“. Materijal se u progresu harmonizira cijelim notama u legattu, ostavljajući solistu maksimalno slobodan prostor. Za razliku od kakvog poslovičnog skronk-fucka, album oskudijeva tzv. mišjim urlicima i kao kolektivna improvizacija pretežno je u donjim lagama, odnosno bas-frekvama, što ga čini svojevrsnim međašem; kao što je to uostalom bio i “The Ames Room” (2009.), svojevrsni komentar post-free-jazz scene same na sebe.

Snimka iz Kumrovca, kao kakvim zlatnim rezom, podijeljena je u dvije dinamike – jedna od petnaestak i druga od trideset minuta, predstavljajući tek jedan od sjajnih koncerata u nekolicini dotad akustički neistraženih dvorana koje su prije punih dvadeset pet ljeta pohodili pioniri na prijelazu u omladince. Što se stilskih smjernica tiče, jasno je da je Giust više na liniji Andrewa Cyrillea, a Krispel ne tako stran prezentnosti Frodea Gjerstada. Szilvester ne ostaje dužan kolegi i vidljiv je pečat kakvog Altschula ili Benninka, dok je čupkasti Janje u trijeznoj ulozi moderatora ovog krajnje uzburkanog pletiva možda najbliži Miri Vitousu. Svojstva koncerta svakako su, en gros, i znoj i forca i slina, što se osjeća na svakoj minuti izdanja u kojem su ekspresivni rafali na površinu iznijeli kakvu patinu pritajene melodioznosti izvođača. Ipak, album je primarno refleksivne boje.

Odakle, na kraju, pomisao da je na djelu svojevrsna analitička komuna – uspostavljena između mentora i njegovih gojenaca, kao genius loci na djelu, unutar jednog poslovično neželjenog spomenika kulture, na obroncima jednog mjestašca kojeg naseljavaju uglavnom vatrogasci? Počnimo od toga da je francuski saksofonist i sam filozof, koji će za sebe reći kako više voli čitati nego li vježbati. Ili da je koncert kojim je završio festival, bio solo-recital istog ovog saksofonista na crkvenim orguljama u obližnjoj Bistrici kraj Sutle. Vertikala kao etički stav time se uspostavlja kao popratna aparatura kod vrednovanja ovog i ovakvog konačnog djela. Međutim, ono što vidimo/čujemo sa snimke, prije je rizomatska sinusoida. Zum Woll!

Ocjena: 8/10

Setola di Maiale, 2016.

Vid Jeraj urednik je emisije „Glazba protiv vetrenjača“ koju emitira Radio Orange.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate