Glazbena recenzija

metallica-coverff
Metallica ‘Hardwired… to Self-Destruct’: Zakoni tržišta protiv fizikalnih zakona

Komentar

Facebook profil Ministra Orepića u trenutku postavljanja isprike dekanu FER-a zbog policijske racije u KSET-u
Oprostite ministre Orepiću

Jack White ‘Acoustic Recordings 1998 – 2016′ – Presjek jedne punoljetne karijere

Jack White je svojim najnovijim albumom 'Acoustic Recordings 1998 - 2016' nije specijalno mario za to koliko tko voli koju njegovu pjesmu, odabravši ih je po nekom vlastitom ljubavnom ključu.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Jack White 'Acoustic Recordings 1998 - 2016'

Jack White ‘Acoustic Recordings 1998 – 2016′

Kompilacijske albume glazbenici obično objavljuju u trenutku kad imaju dovoljno materijala, ili kad podvlače neku svoju imaginarnu crtu nad svime što su napravili. Obično se u takvim slučajevima na tim albumima nađu najbolje od najboljih pjesama, one koje su ostavile traga u glazbenoj povijesti, a napamet ih znaju i oni koji nisu najveći fanovi. No Jack White je svojim najnovijim albumom “Acoustic Recordings 1998 – 2016” nije specijalno mario za to koliko tko voli koju njegovu pjesmu, odabravši ih je po nekom vlastitom ljubavnom ključu. Jedan je od njih naravno činjenica da su sve pjesme odsvirane na akustičnoj gitari (premda nisu sve akustične u onom klasičnom smislu) i to uglavnom na vintage gitari napravljenoj za američke vojnike na ratištima u prvom svjetskom ratu, a White ju voli jer može na njoj dobiti svaki zvuk koji želi. Doduše, Jack White može dobiti zvuk koji želi i na gitari vlastoručno sklepanoj u nekoliko minuta od komada drveta, žice i staklene boce, tako da i nije specijalno bitno na čemu svira.

“Acoustic Recordings 1998 – 2016” sadrži većinom B-side stvari, remikseve ili alternativne verzije, i presjek je jedne punoljetne karijere u kojoj je ovaj četrdesetjednogodišnji genijalac snimio trinaest studijskih albuma, sam (dva albuma) ili s bendovima The White Stripes (šest albuma), The Raconteurs (dva albuma) i supergrupom The Dead Weather (tri albuma). S ove je kompilacije izostavljen materijal koji je radio za The Dead Weather, izrazito električni garage blues bend, dok je katalog The White Stripesa najzastupljeniji na albumu na kojemu se našlo čak 13 od ukupno 26 pjesama. Osim njih uvrstio je i bluegrass verziju “Top Yourself” i akustični miks balade o ubojstvu “Carolina Drama”, vjerojatno najpoznatije pjesme The Raconteursa, a koja u ovom akustičnom miksu nije nimalo izgubila na raskoši. Dapače, vjerojatno joj uklanjanje elektrike doprinjelo sirovosti koju Jack White obožava, a koja savršeno pristaje i temi pjesme i mjestu radnje, uz to što je naglasilo zbor pratećih vokala koji uz violinu stvara atmosferu jezovitosti.

Prvi dio ovog dvostrukog albuma sadrži trinaest pjesama The White Stripes među kojima se našla i jedna “nova”, dosad neobjavljena folk balada “City Light”, originalno napisana i snimljena za album “Get Behind Me Satan” s kojeg je izostavljena. Za tu je poslasticu fanovima neprežaljenih The White Stripes ovih dana njihov prijatelj i praktički kućni redatelj Michel Gondry snimio i video spot iznenađenja, podgrijavši tim činom nostalgiju i kod obožavatelja benda i kod samog Whitea koji već neko vrijeme ne skriva koliko mu taj bend nedostaje, bilo da to izrijekom izjavljuje po medijima ili da se doslovno rasplače pri izvođenju pjesme uživo na gostovanju kod Jimmyja Fallona u emisiji. Vjerojatno je i to razlog zbog kojega se na ovoj ploči našlo najviše pjesma benda koji je zapravo najbolje reprezentira suštinu Whiteove filozofije minimalizma i podproduciranosti koji dovode do one fine razine sirovosti i nesavršenosti koja muzici daje dašak grešne čovječnosti i u kojoj je bitan osjećaj, kao u blues tradiciji na koju se White vjerno i dosljedno oslanja u čitavom svom opusu. Tako se na nekim pjesmama, ako se pozorno sluša album, mogu čuti i greškice koje dokazuju da su snimljene u prvom takeu, poput “White Moon” u kojoj čujemo kako Mag s bubnjeva na pod pada zvono, što nipošto nije bio razlog da se pjesma snima ponovo, ili se remiksira poput “Apple Blossom” ili “I’m Bound to Pack It Up” koje su za ovaj album dobile novo ruho.

No “City Lights” nije jedini raritet na ovoj ploči, našla se na njoj i “Love is The Truth” koju je White napisao 2006. za reklamu Coca-Cole koja se, predaja kaže, tek jednom emitirala, ali i alternativna verzija “Hip (Eponymous) Poor Boy”, “I guess I Should Go To Sleep” na kojoj kao prateći vokal gostuju Pokey LaFarge i South City Three bend, kao i “Honey, We Can’t Afford to Look This Cheap” koju je producirao Beck godinama prije nego što su počeli ozbiljnije surađivati zajedno u Whiteovoj solo fazi.

Nije, dakle, ova ploča reprezentativni presjek opusa Jacka Whitea, barem ako se kao kriterij reprezentativnosti pjesme uzima njezin uspjeh na “tržištu” ili onaj mistični faktor koji ju čini hitom, ali je svakako reprezentativni primjer dosljednosti Whiteovog stila i inherentnog mu bluesa, kao i presjek procesa kojeg je ovaj čovjek prošao u posljednjih osamnaest godina bivanja na sceni, u kojima se nonšalantno prošetao od buntovničke zavađenosti s cijelim odvratnim svijetom do smiraja na početku srednjih godina, kada je odlučio postati i biznismen i ući u povijest kao čovjek koji je svemircima poslao gramofon sa svirajućom pločom. Pritom u tom nije procesu izgubio onu svoju karakterističnu kvalitetu mračnog i nihilistički nadrkanog pogleda na život koji mu prožima čitav opus, što je ostala vidljiva konstanta od početaka njegove karijere do danas, gotovo kao neki njegov zaštitni znak. Mračan je njegov svijet, bilo da voli, pati zbog ljubavi, ili epski opisuje neku imaginiziranu životnu priču, a sve pjesme dobivaju još mračniju dimenziju otpjevane onim njegovim jecavim, patničkim krikom koji pomalo ruje utrobu i slušatelja, a ne samo vlasnika tog distinktivnog vokala.

Još je jedna zanimljivost na ovome albumu skrivena u nekoj vrsti subliminalne poruke; kao posljednja pjesma iz kataloga The White Stripesa uvrštena je “Effect and Cause”, a sam je album zatvorio s “Want and Able”, obje pjesme s njegove nedovršene ljubavne trilogije. Prva je pjesma oda povrijeđenom egu koji ne pristaje na kompromis u kojem su svi jednako krivi za propast ljubavi, dok je druga posveta shvaćanju raskoraka želja i mogućnosti njihova ispunjenja, kao i jasno priznanje nemoći i tuge. Oni koji u Jacku Whiteu vide jednog od posljednjih romantičara rock’n’rolla na temelju ovoga mogu iskontruirati priču u kojoj bi ovo možda bio neki znak, hint da će njegova neprežaljena ljubav možda jednom u budućnosti imati sretan završetak i da će trilogija konačno biti zaokružena, kao što je White izričito obećao.

Preostaje vidjeti je li “Acoustic Recordings 1998 – 2016” Whiteova osobna posveta vlatitom kreativnom putu i podvlačenje crte nakon koje će možda započeti neke nove projekte, ili se vratiti svojim korijenima.

Ocjena: 8/10

(Third Man Records, 2016.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate