Komentar

Facebook profil Ministra Orepića u trenutku postavljanja isprike dekanu FER-a zbog policijske racije u KSET-u
Oprostite ministre Orepiću

Glazbena recenzija

Bob Dylan 'The Real Royal Albert Hall 1966 Concert'
Bob Dylan 'The Real Royal Albert Hall 1966 Concert' - Krivo je pravo

Ivan Ščapec (Seine): Da, krepat ćemo od gladi, ali ćemo pjevati o tome

Nakon razlaza već kultnog noise-pop sastava Vlasta Popić, njezin se osnivač Ivan Ščapec posvetio svom, prvotno kantautorskom, projektu Seine koji je u međuvremenu postao bend u svojvevrsnoj hrvatsko-srpskoj koprodukciji. Psihodelični dream-punk bend Seine pobjednik je ovogodišnjeg Demofesta u Banjaluci, što je bio odličan povod da s mladim varaždinskim tekstopiscem, gitaristom i pjevačem porazgovaramo o muzici, životu i planovima.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Seine (Ivan Ščapec - prvi s lijeva)

Seine (Ivan Ščapec – prvi s lijeva)

Vlasta Popić je ostavila neizbrisiv trag na sceni i svi se kunu da poslije nje više ništa nije isto. Nedostaje li ti nakon razlaza, ili je Seine uspio nadoknaditi taj deficit?

Ivan Ščapec: Donekle nadoknađuje, ali nedostaje. Ko da su mi odrezali ruku, pa sad raste nova. Zbog toga je Seine i evoluirao u višestanični organizam, jer mi je falilo sviranje s ljudima. Ali kuhaju se sad paralelno sa Seiene još neke zlije priče.

Vlasta se u svom kratkom postojanju bogme nasvirala. Sam si organizirao evropsku turneju, zapravo nekoliko njih. Kako jedan kreativac uspijeva stizati raditi muziku, pisati poeziju i još biti i menadžer, to mi nikako nije jasno? Je li to zahtjev ovog postmodernog vremena, da umjetnik mora biti sve u jednoj osobi ako želi da njegov rad bude vidljiv?  Oduzima li to menadžeriranje energiju za kreativnost?

Ivan Ščapec: Kako? Pa tako da ne radiš ništa drugo. Ja se već dvije godine bavim samo muzikom i navedenim popratnim aktivnostima, bookingom, PR-om, merchom. Na kraju izađe punokrvni kapitalistički radni dan iz toga. Od toga je maksimalno polovica posvećena muzici zapravo, a ostalo su, što kažeš, menadžerske aktivnosti. I da ne moram, svakako ne bi. Sad zamisli da još sam snimam i miksam. A toga je sve više na sceni, umjesto da imaš ekipu s kojom radiš, sve se lomi na pojedince i svaki od njih pravi svoj studio jer nema para. Jednostavno, ako nećeš major label (a pitanje da li njih kod nas uopće ima), takva odluka sa sobom nosi svoje. Ali ipak, usprkos, dapače i štoviše, DIY postaje DIT i nadvladat ćemo to. Po svemu sudeći, Seine će izdati mali nezavisni izdavači u Francuskoj i Makedoniji.

Kakva je bila recepcija po Europi, s obzirom na činjenicu da vam je lirika na hrvatskom? Je li zapravo uopće nužno da bendovi pjevaju na engleskom da bi bili prihvaćeni/shvaćeni?

Ivan Ščapec: Odlična! Da ne kažem da je bolja nego kod kuće. Ljudi nas vole k’o da smo njihovi, što zapravo i jesmo. Muzika je meta-, sve je to fino, tonovi, frekve, slova, glasovi, ali ona se dešava za tim, onkraj. Čak sam i preveo “Kvadrat” (posljednji album Vlaste Popić, op. a.)  na engleski, no nekako je ispalo da ljude ni ne zanima baš puno. U tom smislu, tekst služi k’o boja muzici.

Neću te više gnjaviti s Vlastom Popić, ionako je povod ovog razgovora Seine i trijumf na ovogodišnjem Demofestu u konkurenciji od 11 odličnih demo bendova. Jesi li slutio pobjedu? Priznaj, kakav je osjećaj kad saznaš da (opet) imaš najbolji bend u regiji i još ti netko za tu činjenicu plati pustu lovu? Koja je bila dominantna senzacija kad su vas proglasili pobjednikom; ponos, zahvalnost, olakšanje, nevjerica?

Ivan Ščapec: Iskreno, da. Nekako se Kozmos posložio, kao, ‘ajde brat, tvojih pet. Da, dali su nam masu keša. Kad su nam rekli, potpuni šok, k’o da te prebace u neku drugu dimenziju. Cijelo vrijeme čekaš da neko iskoči iz žbunja “ha ha, drkam te!”. Post okus je pečat na čelo, vidi mama, dali su mi keš, ‘ajd urami tu diplomu više, ovo je bio posljednji čavao. Ludo, jer smo bili najčudniji bend, u finalu dvojac, na ritam mašinu, jako hrabro, ali prepoznali su nas.

Seine je, tako sam vas barem osobno doživjela, jedan izrazito samosvojan bend koji ne nalikuje nikome, filozofska priča, ontološka poezija umotana u psihodeličnu melodično-snovitu buku, što rezultira svojevrsnim punkom. Doživljavaš li ti sebe više filozofom, pjesnikom ili muzičarom, nosi li nešto od toga prevagu u ovoj priči, ili tvoje persone žive u skladnom trojstvu?

Ivan Ščapec: Pa sve to zajedno pretpostavljam, kao i ništa od toga. Teško se staviti u jednu kutiju. Sve su to razna moja lica. Nekad vuče u ljubavno, nekad filozofsko, ali ja vidim punk u dubini svega, bilo akustično ili sintevi, bitno da to osjećam kao svoje i da ono što me grize probija van. Dalje>>

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate