Inkvizicija iz Sesvetskih Sela – Van vremena, van pameti

Javnost se ponovno što zgraža, što ruga svećeniku koji je kompilirao listu babaroga rock dinosaura koji prema njegovom mišljenju svojim radom šire zlo ovim svijetu. Na stranu to što isti vjerojatno podržava stihove o Bogu i domovini izvođača koji će istim žarom slaviti zločine provedene u određenim logorima, kapelan Davor Lukačević iz Župe sv. Antuna Padovanskog u Sesvetskim Selima smatra sa se danas njegovi četrnaestogodišnji krizmanici trebaju čuvati utjecaja benda iz šezdesetih čiji je slavni frontmen poznat, između ostalog i kao autor stihova: 'All we are saying is give peace a chance'.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Ovo bi trebao biti svakodnevni 'svećenički pribor' (Foto: Wikipedia)

Ovo bi trebao biti svakodnevni ‘svećenički pribor’ (Foto: Wikipedia)

Nije neka vijest da svećenici i vjeroučitelji pokušavaju ispirati mozak djeci upućujući ih na zlo i sotonizam u rock and rollu. Svaka generacija se valjda susretne s tim tijekom vjerskog obrazovanja u zemlji sa, kako kaže slam pjesnik Pokojnik, 105 % katolika. Više iznenađuje nedostatak updatea kod ovdašnjeg klera, koji desetljećima kasni za razvojem scene i dalje naivno napadajući mrtve ili neaktivne glazbenike uz sasvim živu i ponosnu otvoreno sotonističku black metal scenu u Skandinaviji. Bacimo oko na listu glazbenika za koje kapelan iz Sesvetskih Sela smatra da negativno djeluju na njegove krizmanike.

Black Sabbath osnovala su četiri klinca iz Birminghama prije gotovo pedeset godina i krajnje je upitno koliko je četrnaestogodišnjaka iz Sesvetskih Sela imalo priliku čuti za bend Ozzyja Osbournea i Tonyja Iommija. Za vrijeme najluđih dana lova na sotonističke vještice osamdesetih godina Sabbath je dospjevao na liste nepoželjnih zbog naziva benda koji je asocirao na mračne rituale, ali sami nisu previše inzistirali na okultnom, već su se, dapače, često kitili i križevima. Na svom povratničkom i posljednjem albumu “13” koji je objavljen kada su djeca iz Župe sv. Antuna Padovanskog učila brojati do milijun, Sabbath objavljuje pjesmu “God Is Dead?”, koja govori o vjerniku koji propituje svoju vjeru u surovom svijetu, ali teško da je riječ o širenju zla i gajenju odbojnosti prema Bogu.

Kad je otac nekog od ovogodišnjih krizmanika prvi put u životu upalio MTV mogao je na programu uhvatiti upravo klasičnu rock baladu “Nothing Else Matters”. Možda ga je to nagnalo da nauči pomalo prebirati po akustičnoj gitari i jednog od idućih ljeta na plaži upozna i tim slavnim pasažom i oponašanjem grubljeg baritona Jamesa Hetfielda osvoji srce gospođe majke današnjeg balavca kojemu je u ruke tutnut proglas koji istu tu Metallicu proglašavaju sotonistima. Ako se gajenjem odbojnosti prema Bogu tumači, primjerice, njihov opis zala kojima je Jahve morio egipatski živalj kakav susrećemo u “Creeping Death”, to više ima veze s tim istim Bogom koji bira jednom narodu nemilosrdno pomoriti prvorođenčad kako bi drugi narod izveo iz ropstva.

Iron Maiden 'The Number The Beast' (1982.)

Iron Maiden ‘The Number The Beast’ (1982.)

Iron Maiden sa svojim crtićkim naslovnicama albuma koja stripovski šareno prikazuju njihovu maskotu Eddieja u raznim mračnim situacijama mogao bi po poetici biti privlačan četrnaestogodišnjacima da se kojim slučajem nalazimo u sredini osamdesetih ili na početku devedesetih godina. Ali, reći će kapelan, pa oni pjevaju “The Number of the Beast”, pa oni zasigurno šire zlo i odbojnost prema Bogu. Au contraire! To je pjesma o čovjeku koji nalijeće na sotonistički ritual i razmišlja kako ga prijaviti policiji. Ta on se bavi suzbijanjem zla. A odbojnost prema Bogu? Imajmo na umu da isti album završava pjesma nimalo ironično nazvana “Hallowed Be Thy Name”.

Zasigurno se sjećate poznatog sastava koji je širio zlo pjesmama poput “All You Need Is Love” i odbojnost prema Bogu u “Let It Be”. Bili su nekad poznatiji od Isusa, iako su bili mnogo relevantniji djedovima i bakama naših krizmanika nego što će ikada biti njima samima. Jednako je zbunjujuće kako se među sotonistima našao i Jimi Hendrix. Čovjek je mrtav već gotovo pola stoljeća i iako slovi kao vjerojatno najslavniji gitarist u povijesti rocka, ne može se reći da je bitniji faktor ovoj djeci od jednih Chainsmokersa, ili kojeg vraga crnoga već slušaju. Možda je Jimi na ovo listi zbog vudua u naslovu “Voodoo Chile”.

Tu je i Pink Floyd, za koji moram priznati kako ne pamtim da je i u jednom stihu ili videu ili ičemu što je radio imao kakvih aluzija na išta vezano za Boga ili vraga. Ako su govorili o zlu, bilo je to ljudsko zlo protiv kojeg su se borili svojim angažiranim stihovima. Kako bilo, ubrajanje Floyda, Beatlesa i Hendrixa na listu moralnih sumnjivaca i nepoćudnika otkriva da je kapelan Davor Lukačević čovjek u jednakoj mjeri van vremena, koliko je i van pameti.

Mick Jagger i njegovi The Rolling Stones oduvijek su voljeli provocirati moralne dušebrižnike naslovima albuma poput “Their Satanic Majesties Request” i “Goats Head Soup”. Samog sotonizma u svojim pjesmama nisu se izravno previše doticali. Veliki inkvizitor iz Župe sv. Antuna Padovanskog u Sesvetskim Selima uskliknut će svoj “J’accuse…!” prstom upirući u “Sympathy For The Devil”, pjesmu od čijega naslova zasigurno nije dalje ni stigao, jer bi u suprotnom znao da ista govori o zlobi koja je u svim ljudima zajednička i manifestira se u nedjelovanju mase pred zvjerstvima povijesti, te da je Lucifer o kojemu pjeva utjelovljenje svakog našeg udjela u općeljudskom zlu.

Nema pojma dobri kapelan o sotonizmu u glazbi. Da zna govorio bi možda o Marduku, Dark Funeralu ili Deicideu svojim krizmenim pačićima. I ta bi im imena zvučalo jednako mutno i nepoznato kao i Black Sabbath ili Pink Floyd. No, ovdje valja postaviti drugo pitanje. Kakva je to crkva koja u 21. stoljeću i dalje glavnog neprijatelja vidi u magiji, sektama i klasicima rocka, u vrijeme najvećih ekonomskih razlika i širenja netolerancije? To je ista ona crkva koja šuti kada vlasti spašavaju prebogate na račun siromašnih. Ista crkva koja vatru netolerancije hrani svojom pozlaćenom lepezom. Koja vidi trun u oku glazbenika mrtvih već 50 godina, ali ne i brvno u svojemu. Crkva koja optužuje za ono što danas rijetki rade uspješno poput njih. Širenje zlobe i, posredno, odbojnosti prema Bogu.

 

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate