In Memoriam: Harry Dean Stanton (1926. – 2017.) i umijeće umiranja

Ovoga petka u dubokoj starosti s ništavilom se stopila istinska ikona Hollywooda, arhetip karekternog glumca, strastveni ljubitelj glazbe i smjerni nihilist Harry Dean Stanton.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Harry Dean Stanton (foto: Wikipedia)

Harry Dean Stanton (foto: Wikipedia)

Neprestano se pitamo što je “smisao života”. Ljudima se gotovo nemoguće pomiriti s činjenicom da smo na ovome svijetu tek jedno kratko vrijeme, a da to nije dio nekog većeg narativa, pa stoga izmišljamo bogove, religije i živote koji nas čekaju nakon ovoga, u kojima će sve doživjeti neki konačan rasplet, kao u holivudskom filmu. U takvom bijegu se jednostavno izgubi iz vida glavna zadaća postojanja, a to je učenje prihvaćanja života kakav on jest: težak, kratak i besmislen.

Za život glumačke legende Harryja Deana Stantona ne može se reći da je, prema uobičajenim standardima, bio kratak. Ove je godine napunio devedeset i jednu, ali već dugo je bio pomiren sa svojim odlaskom. “Stariš. Na kraju prihvatiš sve u svom životu – patnju, stravu, ljubav, gubitak, mržnju – sve,” izjavio je. “Sve je to film, cijela ta fantazmagorija. Sve je besmisleno i ne postoje konačni odgovori. Jednostavno je tako. Postoji samo jedan trenutak. Budi miran i vidi što će se dogoditi. I sve se savršeno odvije. Moraš ići onkraj svijesti.”

Harry Dean Stanton rođen je na farmi duhana u Kentuckyju 1927. godine. Kao dječak odlučio je da će se u životu baviti svojim ljubavima, a to su bile i ostale glazba i gluma. U svojoj je bogatoj karijeri glumio u više od stotinu filmova, počevši s manjim, ali upečatljivim ulogama prije više od šezdeset godina. Bio je arhetip karakternog glumca, koji je i u najmanjim ulogama redovno ukrao svaku scenu u kojoj bi se pojavio.

Nemoguće je napamet pobrojati sve kultne filmove u kojima je glumio, od “Aliena” Ridleyja Scotta, preko “Bijega iz New Yorka” Johna Carpentera do Scorsesejeva “Posljednjeg Kristova iskušenja”, a bio je i blizak prijatelj Francisa Forda Coppole, kao i Davida Lyncha, u čijim se filmovima redovno pojavljivao, pa tako i u novom “Twin Peaksu” koji je netom završio s emitiranjem.

Ključnu ulogu karijere odigrao je u filmu Wima Wendersa “Paris, Texas”. Uloga izgubljenog, šutljivog i slomljenog Travisa neponovljivo je postignuće, a za nju ga je odabrao scenarist Sam Shepard, koji nas je napustio tek nekoliko mjeseci prije Stantona. Jednu od svojih posljednjih uloga odigrao je ove godine u redateljskom prvijencu još jednog sjajnog karakternog glumca, Johna Carrolla Lyncha, u filmu “Lucky”. Harry Dean je u toj ulozi odigrao devedetogodišnjeg ateista na duhovom putovanju, a oni koji su film već imali priliku vidjeti tvrde kako je Stantonova izvedba u njemu vrijedna nominacije za Oscar. No koja nije?

Stanton je svoju priču, kao i stavove o životu podijelio s publikom u izvrsnom dokumentarcu “Partly Fiction” iz 2012. godine. U njemu nalazimo tijelo nagriženo zubom vremena, a um oštar poput britve, pomiren sa skorim odlaskom u njegovoj verziji Zena. U jednoj od pamtljivih scena nalazimo ga u razgovoru s Davidom Lynchem koji ga intervjuira:

Lynch: “Kako bi se opisao?”
Stanton: “Nema ničega. Ne postoji jastvo.”
Lynch: “Kako bi htio da te pamte?”
Stanton: “Nije bitno.”
Lynch: “Kakve si snove imao kad si bio dijete?”
Stanton: “Noćne more.”

Harry Dean nikada nije prestao svirati i pjevati. Kao soundtrack spomenutog dokumentarca “Partly Fiction” objavljen je i album na kojem Stanton svojim staračkim glasom u pratnji gitare pjeva dirljive verzije standarada kao što su “Tennessee Whiskey”, “Danny Boy” ili “Everybody’s Talkin'” Freda Neila. I ta ploča ostat će kao dokument svestrane strasti ovog holivudskog mudraca koji je svijetu pokazao kako živjeti, a još više kako umirati.

“Imam 87 godina,” izajvio je tada u intervjuu. “Jedem samo kako bih mogao pušiti i ostati živ. Jedini strah koji imam jest koliko će se dugo zadržati moja svijest nakon što mi tijelo ode. Samo se nadam da nema ničega, kao i prije nego sam se rodio. Nisam vjernik, sve su religije makrokozmos ega. Kad je čovjek počeo razmišljati kako je odvojena osoba s odvojenom dušom, nastala je nasilna situacija. Ponor, koncept ništavila, plaši veći dio ljudi na ovom svijetu. I sam proživljavam napade anksioznosti. Znam za strah od tog ponora. Moraš naučiti umrijeti prije nego umreš. Odustaneš, predaš se ponoru, ništavilu.” Ovdje ga je prekinuo telefonski razgovor: “Hej, stari… Baš me intervjuiraju. Razgovaramo o ničemu. Duboko smo u ničemu, više mi ni ne postavlja pitanja.”

Ne preostaje nam drugo nego da se sa Stantonom pozdravimo i zaželimo da ga na drugoj strani nije dočekalo ništa, jer druge strane ni nema.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate