In memoriam: Chris Cornell (1964. – 2017.)

Ikona grunge scene iz devedesetih napustila nas je naglo i neočekivano u 53. godini.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Chris Cornell (Foto: Jeff Lipsky)

Chris Cornell (Foto: Jeff Lipsky)

Kolega Slavin Balen s Radija 101 i ja smo ga čekali na dogovoreni intervju u Lisinskom prošle godine. Mislim da je nešto malo kasnilo, ali ne previše. Chris Cornell je tada za svoju 51 godinu izgledao kao da će poživjeti još toliko. Smiren, inteligentan, odmjeren u odgovorima. Tada i politički svjestan cijelog kaosa koji dolazi s Trumpom. Stonesi su taman odsvirali svoj prvi gig na Kubi, a on je to učinio deset godina prije. Pričali i o tome kako je Audioslave bio pod prismotrom raznih službi po povratku u SAD nakon do tada najvećeg koncerta u Havani. Veselio se novom albumu Soundgardena za koji je kazao da je bolje legao od povratničkog nakon reuniona. Iako nemam neku tremu obzirom na količinu odrađenih intervjua u životu, s njim sam imao. Grunge me oblikovao u devedesetima. Bio mi je heroj, a s herojima je uvijek zajebano raditi intervju. Čovjek se lako razočara. S Chrisom je bilo upravo suprotno. Opet me je tada oduševio. Kao da sam ponovno proživljavao sve momente otkrivanja i tinejdžerskog uživanja u “Loud Love”, “Badmotorfinger”, “Superunknown”…a tek Temple Of The Dog! I dan danas taj album uvrštavam u svojih najboljih 10 rock albuma svih vremena. Ovo danas je patnja. Teška.

„Puno kave i Led Zeppelina“, tako je ukratko 1992. redatelj Cameron Crowe opisao situaciju u Seattleu, epicentru grungea u trenutku kad je snimio sada već kultno filmsko ostvarenje „Singles“ kroz koje je i glumači i kroz soundtrack protutnjao tadašnji novi val američkog teškog zvuka, ujedno i posljednji značajni rock val globalnih proporcija.

U mom slučaju Soundgarden su među prvima ušli u moj život kroz album „Loud Love“ tri godine prije, na kraju prethodnog desetljeća. U tih Markovićevih i nešto sitno godinu dana imali smo prokleto dobar standard, a u Graz u Austriji sam svako malo išao po CD-e u jedan mali nezavisni dućan kraj glavnog trga, mislim da se zvao „Meki“ jer je CD kao format tek sramežljivo došao u Jugu, uglavnom kompilacije klasika (prvi CD kupljen u tadašnjem Jugotonu u Bogovićevoj bio je Dylanov „Gaslight Tapes“ s tvorničkom greškom, ujedno i prvi CD koji mi je preskakao nesnosno kako to samo CD može), a kamo li da je bilo nešto zastupljeno s nezavisne scene. Za „Loud Love“ je u izboru bila presudna naslovnica; crno bijela fotografija Chrisa Cornella uhvaćena u trenutku koncertne katarze. Bilo je puno toga zeppelinovskog u njoj na neki classy način, nipošto jeftino oponašanje. Zvučni dio pak jednako moćan i neobičan od svega što sam do tada čuo, a opet za klinca navučenog na Zeppeline, Soundgarden su mi se činili kao moderni nastavak upravo tog načina razmišljanja i oblikovanja glazbe, posebice uz Chrisov vokal novog rock božanstva.

Soundgarden su mi otvorili vrata Seattlea, cijele Sub Pop priče i tamošnjih bendova. Kroz Soundgarden kao stup kvalitete i jednog novog odnosa spram rocku došli su mi Mudhoney, Tad, Alice In Chains, Nirvana i nešto kasnije Pearl Jam, te Mother Love Bone kroz album projekta Temple of The Dog. Čak me kasnije i živcirala fama oko Nirvane i Pearl Jam jer su u mojim očima otimali svjetla reflektora Soundgardenu kao istinskom inovatorskom sastavu gledano i po gitarskim harmama koje su izmišljali Kim Thayil i Cornell, a o bubnjaru Mattu Cameronu da se i ne govori, taj mi je bio novi Bonham. Albumčina „Badmotorfinger“ također je bila slabo zamijećena, dapače Alice In Chains su ga s uspjehom „Dirt“ dodatno bacili u sjenu. Soundgarden su morali čekati 1994. godinu. Kada su „Spoonman“ i „Black Hole Sun“ ušle u tešku rotaciju na MTV-iju bilo je jasno da je potvrda uspjeha i kvalitete došla tek s albumom „Superunknown“, ali meni osobno najdraži album došao je dvije godine kasnije. „Down on The Upside“ nažalost nije ponovio uspjeh prethodnika, već raspad grupe, ali bio je to volšebni materijal za oproštaj.

Chrisova solo karijera započeta albumom „Euphoria Morning“ bila je magični ormar savršeno dimenzionirane sjete i znak da magija nije nestala sa Soungardenom, a pokazalo se da je to ujedno postala ‘ulaznica’ za novi veliki projekt – Audioslave u kojem se pored Chrisa našao i kompletan instrumentarij ugaslih Rage Against The Machine. Koliko god mnogi fanovi Soundgardena i Rage Against The Machine osporavali Audioslave kao ciljani projekt za zgrtanje para, treba u vidu imati nekoliko stvari. U to vrijeme nedostajalo je rock supergrupa na sceni, kao što je opće poznato da supergrupe često ne odu dalje od jednog albuma, jer kemija je nešto što ne dolazi samo po sebi ni kad su zvučna imena u pitanju. Cornell, Morello, Commerford i Wilk ostat će upamćeni po tome što su svoja uspješna nasljeđa ostavili iza sebe i što su kreirali novi sastav neopterećen prošlošću. Ušli su u bazične rock sheme, ali je to itekako funkcioniralo.

Njihovo prvo predstavljanje uživo eponimnog prvijenca gledao sam u Milanu u Alcatrazu. Pomeli su sve pred sobom te večeri poput najglasnije rock zvijeri i uvjerljivošću koja nije ostavljala prostora sumnji da su to slučajno okupljenje izgubljene duše Soundgardena i Rage Against The Machine koje ne znaju što bi sa sobom. Itekako su znali. No kod Cornella je bila istaknuta još jedna crta – znatiželja i inovatorstvo u suradnjama. Nije želio biti rob forme i zatvorenik žanra. Nije želio da mu hardcore fanovi Soundgardena određuju sudbinu što je davao do znanja i svojim solo albumima.

„Carry On“ iz 2007. vrvio je već tada ne previše zanimljivim rock šprancama, ali je najznačajniji pomak bila obrada „Billie Jean“ Michaela Jacksona koju je Cornell prearanžirao u baladu i to mu je otvorilo neke sasvim nove horizonte. Dvije godine kasnije odlučio se još riskantniji čin – potpuno okretanje leđa rocku, ono što mnogi rock pjevači ni ne pomišljaju. Album „Scream“ iz 2009. već je coverom upućivao da Cornell uništava rock whovskim zamahom gitare prema podu, jer je gitara kao instrument bila ili u drugom planuili pometena iz nekih pjesama na tom dancefloor albumu. Zamijenio ju je R&B i hip hop producent Timbaland. Prvotno je Timbaland htio samo jednu pjesmu napraviti s Cornellom iz čiste znatiželje, a kako mi je Cornell i u intervjuu za Jutarnji list rekao, njegova znatiželja išla je još dalje kad je umjesto odgovora Timbalandu uzvratio pitanjem: „A zašto ne bi napravili cijeli album?“ Složili se sa mnom ili ne, ja velike i značajne igrače upravo prepoznajem u takvim potezima svjesnog iskakanja iz matrice izvan kojih ih mnogi ne žele vidjeti i čuti.

Da je Cornell bio prvenstveno cijelom dušom umjetnik dokazalo se i nešto kasnije kad ga je njegova osebujnost dovela u žižu interesa i kod mnogih organizatora uglednih jazz festivala. Toj osebujnosti smo svjedočili i prošle godine kad je, kako sam i napisao u reportu tada, velika dvorana Vatroslava Lisinskog postala nešto poput intimnog prostora Chrisove dnevne sobe. On tada nije bio gost u Zagrebu, već je zagrebačka publika bila njegov gost. Vodio nas je kroz svoj opus spontano i sa zanimanjem. Svirao, pjevao, puštao gramofonske ploče… Ukratko suvereno vladao atmosferom i nakon svega obećao da će nas morati posjetiti i sa Soundgardenom. No sudbina je htjela da to veliki glazbeno srce prestane kucati u srijedu 17. svibnja u Detroitu – gradu koji je dva desetljeća prije Seattlea bio epicentar rocka koje je dolazio iz duše.

Krajem pošle godine dogodilo se da su se Temple Of The Dog (zajednički projekt Soundgardena i Pearl Jama) ponovno obljetnički okupili kako bi se prisjetili 1991. i vremena kad su svi zajedno odali počast Andrewu Woodu, nikad prežaljenom karizmatiku iz Seattlea i jednom od temelja na kojem je nastalo grunge stanje svijesti, a nažalost je ispalo da je to okupljanje bilo uvertira za oproštaj od drugog karizmatika scene.

Say Hello To Heaven, Chris.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Autor

avatar
Close
Pratite nas i lajkate