Koncertni report

Bajaga, Josipa Lisac i Darko Rundek na 12. Pozitivnom koncertu u Domu sportova (Foto: Izidor Tačković)
12. Pozitivan koncert u Domu sportova - protiv AIDS-a i drugih pizdarija

Koncertni report

YU Grupa u Vintage Industrial Baru (Foto: Zoran Stajčić)
YU Grupa u Vintage Industrial Baru – rock mornari starog kova

‘I Saw the Light’, ‘Born to Be Blue’ i ‘Miles Ahead’ – Legende koje su zaslužile bolje filmove

Dva velikana jazza i jedan countryja, Chet Baker i Miles Davis, te Hank Williams dobili su ove godine filmske biografije, no ni jedna od njih zapravo nije onoliko dobra koliko smo se nadali. Sva tri filma govore o životima glazbenih velikana utopljenim u probleme s bolovima, drogom i ženama, no ni jedan ne postiže osobit uspjeh u stvaranju priče koja bi nas opčinila kao glazba koju su stvarali njihovi junaci.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
'I Saw the Light', 'Born to Be Blue' i 'Miles Ahead'

‘I Saw the Light’, ‘Born to Be Blue’ i ‘Miles Ahead’

Sva tri filma, kako je i najčešće slučaj u filmskim biografijama, najsnažnije su obilježili glavni glumci u naslovnim ulogama. Ethan Hawke posebno dobro funkcionira kao stariji Chet Baker, Don Cheadle se potpuno uživio u divljaštvo Milesa Davisa, a Tom Hiddleston je vjerno prenio sudbinsku pomirenost s konačnom destrukcijom Hanka Williamsa. No, ostvarenja podbacuju dramaturški i ostavljaju dojam da su se od divljih života sve trojice velikih muzičara mogle ispreplesti zanimljivije priče.

“I Saw the Light” je po tom pitanju najjasniji. Ispričan pravocrtno, od Hankovih ranih pijanih koncerata i mamurnih jutarnjih radijskih emisija, preko uspjeha na Grand Ole Opryju pa do posljednjeg daha na novogodišnje jutro na stražnjem sjedištu automobila, film se mnogo više bavi ovisnostima i tragičnim načinom življenja najvećeg country autora svih vremena, nego njegovom glazbom i umjetničkim dosezima. Tom Hiddleston je izvrstan glumac, ali u trenutku snimanja već je nadživio Hanka dobrih pola desetljeća, a usto je i Britanac, što mu sigurno nije olakotna okolnost za ulogu najslavnijeg sina Alabame, no unatoč tim činjenicama, on je ipak najsnajžnija točka ovog filma. Čak se potrudio i manje-više uspješno otpjevati glazbene brojeve u filmu, što je i pohvalnije za njega kao glumca, nego što bi vjerno prikazalo Williamsovu nenadmašnu vokalnu briljantnost. Nekoliko tjedana nakon gledanja filma, osim sjećanja na općenito vrlo dobru Hiddlestoneovu izvedbu, iz ovog filma redateljskog nevježe Marca Abrahama u pamćenju će ostati vrlo efektna uvodna scena u kojoj Tom pjeva “Your Cheatin’ Heart” i drhtava izvedba kada u magli bola i droge susrećemo Hankov alter-ego Lukea the Driftera.

“Born to Be Blue” zapada u slične probleme po pitanju fokusiranosti na autodestruktivne elemente Bakerove osobe nego na njegovu kreativnost. Tim više što glavni dio filma započinje kada protagonista prebiju i slome mu vilicu, te ga tako onemoguće u sviranju, jedinoj stvari koja njegovom životu u ovisnosti “o horsu i jebanju” daje ikakvog smisla. Većinu filma tako gledamo mučenje legende pri ponovnom svladavanju svog instrumenta dok se istovremeno pokušava skinuti s heroina. Paralelno pratimo i flashbackove Bakerove stare slave prikazane u crno-bijeloj tehnici u vidu filma koji se navodno snima o njegovu životu. Taj film nikada doista nije snimljen, kao što ni glumica Jane koja je iz tog fiktivnog filma meta-prebačena i u “Born to Be Blue”, nije bila stvarna osoba u Bakerovu životu, već je stvorena kao jedinstvena slika svih žena koje su Bakeru predstavljale nekakvo sidro u napaćenom životu. “Je li doista bilo tako?”, upita ga Jane na setu snimanja filma, vezano za scenu iz njegovoga života koju u tom trenutku glume. “Da je ovo istina sve bi bilo puno rigotine”, odgovara joj Chet. Tako je i s ovim filmom, malo je pojednostavljen i uljepšan za širu uporabu. Što mu nedostaje u tempu, kanadski redatelj Robert Budreau nadoknađuje lijepom fotografijom i glazbom, a Ethan Hawke, baš kao i Hiddleston u svom filmu, daje sve od sebe, kako u predstavljanju jazz legende, tako i u trudu pri izvedbi pjesama “My Funny Valentine” i “I’ve Never Been in Love Before.”

Chetu Bakeru duž cijelog filma nad glavom visi prijeteća figura Milesa Davisa, koji ga je pri zajedničkom nastupu na početku filma uvrijedio, a na povratničkom koncertu na kraju filma ga ponovno čeka u publici. Miles je prikazan kao grubi divljak koji vlada svijetom, a izvedba glumca Kedara Browna mogla bi se lako transponirati u “Miles Ahead” Dona Cheadlea i svakako bismo znali da je riječ o istom Milesu. Don Cheadle je u svoj prvi film dao sve od sebe. Iako su i Hiddleston i Hawke izvrsno odradili svoje uloge, Cheadle je u Davisov hrapav glas i manijakalni pogled dao svu svoju ljubav i ta njegova strast je ono što “Miles Ahead” čini nešto boljim filmom od gore navedenih. Od sva tri filma, ovaj se i najmanje bavi stvarnošću i biografijom. Zapravo, središnji dio filma potpuno je izmišljena priča o novinaru (Ewan McGregor) koji se nađe s Milesom u akcijskoj avanturi sedamdesetih (s pucnjavama, tučama i jurnjavama automobilom) za vrijeme Milesova perioda glazbene neaktivnosti, a u flashbackovima tek vidimo epizode iz života i snimanja legendarnih albuma s kraja pedesetih i početka šezdesetih, kao i (ne)sretne scene iz bračnog života sa suprugom Frances. Upravo velik odmak od realnosti čini “Miles Ahead” najzabavnijim filmom od trojke, a ujedno i paradoksalno, taj odmak od realnosti dozvoljava Cheadleu da potpuno uđe u psihu divljega trubača i pritom izvuče najbolje iz sebe.

Ocjene:

“I Saw the Light” (Bron Studios, RatPac Entertainment): 5/10
“Born to Be Blue” (New Real Films, Lumanity Productions, Black Hangar Studios): 6/10
“Miles Ahead” (Bifrost Pictures, Crescendo Productions, Naked City Films): 7/10

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate