Komentar

Facebook profil Ministra Orepića u trenutku postavljanja isprike dekanu FER-a zbog policijske racije u KSET-u
Oprostite ministre Orepiću

Glazbena recenzija

Bob Dylan 'The Real Royal Albert Hall 1966 Concert'
Bob Dylan 'The Real Royal Albert Hall 1966 Concert' - Krivo je pravo

‘Houston, imamo problem’ – Istina koja se nije dogodila

Dokufikcija Žige Virca zabavna je vježba iz filozofskog relativizma koja dovodi u pitanje koliko nam je istina doista bitna, predstavljajući fantastičnu priču o prodaji jugoslavenskog svemirskog programa Amerikancima.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
'Houston, imamo problem'

‘Houston, imamo problem’

U uvodnim kadrovima filma Žige Virca “Houston, imamo problem”, slovenski filozof Slavoj Žižek udara glavnu notu prispodobom o vjerovanju. Pitate li odraslu osobu vjeruje li u Djeda Mraza, odgovorit će vam kako, naravno ne vjeruje, već se samo pravi da vjeruje kako bi dijete zadržalo vjeru u čarobnog donositelja darova. Pitate li dijete, ono će vam odgovoriti kako se samo pravi da vjeruje kako bi zadovoljilo očekivanja roditelja i dobilo darove. Nitko ne vjeruje, ali vjera se održava. Ono što slijedi, tj. sam film, upravo je vježba takve situacije. Autori filma ne vjeruju u priču, ali se prave da vjeruju kako bi zabavili publiku, a publika se mora praviti da im vjeruje kako bi bila zabavljena.

Fantastična premisa kaže da su jugoslavenske vlasti početkom šezdesetih stale razvijati svemirski program koji se pokazao neuspješnim i preskupim a, kako bi se Tito izvukao iz poteškoća, lukav lisac kakav je bio, odlučio je prodati tog mačka u vreći naivnom Kennedyju koji je rat za svemir gubio od Rusa. Naravno, kako ništa kvalitetno u Jugoslaviji nikada nije proizvedeno, a nekmoli svemirski program, Amerikanci ubrzo shvaćaju da su popušili i nisu nimalo sretni razvojem situacije. Tito, kako bi ih umirio, šalje jugoslavenske stručnjake da pomognu s razvijanjem programa.

Jedan od inženjera poslanih u tajnosti u Sjedinjene Države je Ivan Pavić. Iscenirano je njegovo samoubojstvo i u tajnosti je prebačen u NASA-u, naprasno otet od trudne žene u neznanju. Tu film donosi osobnu priču koja je ujedno možda i najveći problem filma. Pavić se javlja svojoj sada odrasloj kćeri koju nikad nije upoznao i zajedno s filmašima i američkim povjesničarom oni kreći u otkrivanje strogo čuvane tajne povijesti koja je tema filma.

Kažem da je osobna priča najslabiji dio filma jer “Ivan Pavić” nažalost ne djeluje dovoljno uvjerljivo. Problem je u njegovoj savršenoj dikciji glumca ili radijskoga voditelja stare škole kakvu teško možemo očekivati od jednog inženjera s Paga koji je k tome više od pola života proveo u SAD-u, a engleski priča tvrdim naglaskom u jasnoj opreci sa besprijekornim hrvatskim na kojemu mu može zavidjeti ama baš svaki Hrvat, uključujući i Olivera Mlakara.

No, kada gledamo “Igru prijestolja”, mi ne moramo vjerovati u magiju i zmajeve da se za vrijeme trajanja epizode ne prepustimo radnji i doista joj povjerujemo radi vlastite zadovoljštine. Tako biva i ovdje. Kao primjer uzeo sam sagu Georgea R. Martina jer u jednoj sceni u beogradskom stanu Pavićeve kćeri vidimo primjerak te knjige, hrvatsko izdanje, ali ne ono postojeće Algoritmovo, već jednu knjigu s tim naslovom koja čak ni formatom ne odgovara pravoj knjizi. Autori filma posuli su tako “uskršnja jaja”, kako se to danas naziva, koja upućuju na to da ono što gledamo odgovara jednoj paralelnoj stvarnosti u kojoj su prikazane stvarnosti činjenice.

Žižek u drugom momentu u filmu govori kako je zavjeru najlakše zamaskirati prikazujući je kao teoriju zavjere, jer teorije zavjere su stvari na koje padaju manje inteligentni i nitko tko drži do sebe ne želi da ga smatraju takvim. “Houston, imamo problem” ide korak dalje pa teoriju zavjere prikazuje kao teoriju zavjere kako bi dobio na kredibilitetu kojemu niti iskreno ne teži. U posljednjem obraćanju, pak, Žižek žižekovski briljira navodeći kako nije bitno da nakon odgledanog filma gledatelj uvidi kako se njime cijelo vrijeme manipulira, već da shvati da je viđeno, iako se doista nije dogodilo, zapravo istina.

U posljednjem kadru, dok ga kći gura u kolicima iz Kuće cveća, Ivan Pavić svojom savršenom dikcijom nelagodno “mrmlja”: “Nek ide u pičku materinu i Tito”, “I braća Virc i Žižek”, dodajemo. Fino ste nas ovim filmom zajebali.

Ocjena: 7/10

(Nukleus film, Studio Virc, Sutor Kolonko, 2016.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Autor

avatar
Close
Pratite nas i lajkate