Hope Sandoval & The Warm Inventions ‘Until The Hunter’ – najdublji chillout

U 26 godina diskografske karijere Hope Sandoval je uspjela snimiti tek sedam studijskih albuma, četiri s Davidom Robackom u Mazzy Star i jedan manje u suradnji s Colmom Ó Ciosóigom, bubnjarom britanskih noise/shoegaze divova My Bloody Valentine. Tempo kojim pristupa svojim izdanjima u potpunosti odgovara prirodi samih pjesama – 'Until the Hunter' najdublji je glazbeni chillout, psihodelična folk uspavanka u kojoj je njezin anđeoski glas ponekad i jedini opipljivi element ovih hermetičnih, hipnotizirajućih balada.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Hope Sandoval & The Warm Inventions 'Until The Hunter'

Hope Sandoval & The Warm Inventions ‘Until The Hunter’

Treće izdanje Warm Inventionsa, prvo nakon sedmogodišnje stanke, otvara „Into the Trees“, čijih će devet minuta većinu neupućenih i slučajno zalutalih garantirano otjerati daleko od „Nade i toplih namjera“. Bazirana na repetativnoj, raspadajućoj temi na orguljama, prigušenim i povremenim uletima bubnja te vokalu koji zvuči kao da bi svaki čas mogao iščeznuti, pjesma je to u kojoj ćete se, poput neke mantre ili „tripa“, izgubiti u potpunosti, uzalud tragajući za nečim nalik refrenu, mostu pa čak i melodiji. Treba napomenuti kako je ovo i najbliže što su stigli radovima My Bloody Valentinea, točnije nekakvoj njihovoj ogoljenoj, jedva čujnoj varijanti.

U nekim drugim skladbama, međutim, „Hunter“ je i najobičnije ostvarenje američko-irskog tandema, s više klasičnijih folk rock aranžmana i bubnjeva, posebno u „Salt of the Sea“, „Liquid Lady“, „Treasure“, „Isn’t It True“ i „Let Me Get There“, vremenskim putnicama koje su u 2016. stigle direktno s kalifornijske zapadne obale kasnih šezdesetih. Bez iznimke se radi o zaista predivnim stvarima iako je posljednju malo pokvarilo gostovanje Kurta Vilea koji djeluje previše impresionirano, skoro pa bez ideje kako bi mogao parirati sanjivom, čeznutljivom šapatu svoje partnerice pred mikrofonom.

U, uvjetno rečeno, country dijelovima albuma („The Peasant“, „The Hiking Song“) Warm Intentions se gotovo nimalo ne razlikuju od Mazzy Stara, pogotovo ploče „So Tonight That I Might See“, a jedini pravi promašaj predstavlja „I Took a Slip“ s perkusijom u obliku pljeskanja, nepotrebnog i nespojivog sa sediranom prirodom pjesme.

Hope i Colm još jednom su pokazali izniman talent za stvaranje glazbe koju je najbolje slušati u kasnim noćnim satima i izvlačiti na površinu samo u posebnim prigodama, onima u kojima nakratko poželite napraviti neki vlastiti, od snova satkani svijet. Svijet čiji je „Until the Hunter“ upravo savršeni soundtrack.

Ocjena: 8/10

(Tendril Tales, 2016.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate