Guantanamo Baywatch ‘Desert Center’ – garažni surf soundtrack trash spaghetti vesterna

Nabrijani garage surf instrumentali i glazba srodna starinskom popu i soulu u rokerskim aranžmanima koju izvodi pijana ekipa nalik na trailer-trash pankere. Kako bi itko normalan tome mogao odoljeti?

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Guantanamo Baywatch "Desert Center"

Guantanamo Baywatch “Desert Center”

Trojka Guantanamo Baywatch iz Portlanda u Oregonu nije velik i slavan bend. Proskrolate li njihovom Facebook stranicom, pomislit ćete kako je riječ o rednecku, plavuši i brkatom afroamerikancu koji stalno piju i ludo se zabavljaju pokazujući gole guzice policiji. Potražite li njihove službene spotove na YouTubeu, naći ćete niz DIY trash uradaka kakve bi s više ukusa i stila svatko od vas snimio jeftinom kamerom na godišnjem odmoru. No, poslušate li njihove albume, mogao bi vas privući njihov zvuk, a njihov upravo objavljeni “Desert Center” čini se kao izvrsna točka za upoznavanje s ovim zabavnim otkačenjacima.

Kao i njihov posljednji studijski album “Darling, It’s Too Late” iz 2015., i “Desert Center”, navodno romantično nazvan prema mjestu gdje je gitarist i pjevač Jason Powell prvi put prdnuo pred svojom djevojkom, čine dva glavna sastojka, nabrijani garage surf instrumentali i glazba srodna starinskom popu i soulu u rokerskim aranžmanima. Powell, basistica Chevelle Wiseman i bubnjar Chris Scott snimaju pjesme koje će im biti zabavno izvoditi uživo, pa je stoga šteta što ih nećemo imati priliku vidjeti negdje bliže najesen kada sviraju europsku turneju, ali to nas ne smije čuditi, budući da ih se u ovim krajevima može smatrati prilično opskurnom grupom.

Četvrti album Guantanamo Baywatcha od prethodna tri najviše se razlikuje po tome što su instrumentali ovoga puta dodatno premazani kaubojskim štihom, pa ploča uglavnom djeluje kao garažni surf soundtrack nekog trash spaghetti vesterna, a taj osjećaj je najbolje prenesen na odličnoj “The Scavanger”. Nadalje, “Witch Stomp” se nastavlja na žanrovsku tradiciju povezanu s fascinacijom jeftinim horror filmovima, a “Area 69″ sličan odvojak koji se odnosi na vanzemaljce, dočim izmjenom jedne znamenke produbljuju seksualne konotacije svog glazbenog izričaja.

Među pjemama koje sadrže vokale najviše se ističe “Neglect”, koja prati trope pop standarada s polovice prošlog stoljeća s neodoljivom melodijom, slovkanjem i zavijajučim pratećim voklaima, a sve je izvedeno kao na par limenki piva previše. Na “Blame Myself” bend izvodi svoje pankersko viđenje neke starinske balade, srodne (gotovo) naslovnoj soul tužaljki “It’s Too Late” s prethodnog albuma, a singl “Video” govori o određenom trenutku slabosti na koji lirski subjekt nije ponosan, a uhvaćen je na video snimci koju nam ne želi pokazati. Ali, to nas neće previše smetati, jer cijela je priča omotana je u glazbu koja nam prste tjera na pucketanje, a ostatak tijela na ples.

Guantanamo Baywatch kao jednu od glavnih preokupacija kod stvaranja glazbe ističe vječno pitanje: “Koliko možemo biti pijani da ovu pjesmu izvodimo uživo?” Kažu da su s onim što su po tom pitanju uspjeli postići na “Desert Center” vrlo zadovoljni, a to zadovoljstvo pretočilo se u dosad glazbeno najzabavniji i najuspjeliji album ove šašave ekipe. Ako volite zajebantski pristup surf rocku, dajte ovom bendu šansu, vrlo je vjerojatno da će vam se svidjeti.

Ocjena: 7/10

Suicide Squeeze Records, 2017.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate