Gregg Allman ‘Southern Blood’ – testament prvaka južnjačkog rocka

'Southern Blood' prvo je posthumno izdanje Gregga Allmana, kojeg je glazbenik još za života prošle godine osmislio kao iskreni oproštaj od publike.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Gregg Allman 'Southern Blood'

Gregg Allman ‘Southern Blood’

Riječ je prvenstveno o albumu obrada iza kojeg pored Gregga Allmana stoji producent Don Was i glazbenikov bliski prijatelji i menadžer Michael Lehman. Iako je riječ o klasicima koje u originalu između ostalih potpisuju velikani poput Boba Dylana, Tima Buckleya, Willieja Dixona, Grateful Dead i Jackson Browne, nedvojbeno je da nakon uvodne, i jedine autorske, pjesme „My Only True Friend“ sve nose snažan i prepoznatljiv Allmanov pečat, što samo pojačava dojam kako nas je ove godine napustio istinski velikan. Sama „My Only True Friend“ bi se pak odmah mogla svrstati u Allmanove klasike iz kojih zrači punoća zvuka, akordni preokret samo njemu svojstven i refren koji nosi širinom jednog Mississippija, dok kroz tekst glazbenik naslućuje skorašnji kraj, ali i ponovni susret s bratom. Gotovo cijeli život sažet u jednu odu istinskom životu na cesti, bez kajanja i samosažaljenja. Jednostavno, master piece southern rocka kakav više nitko ne može napraviti, s takvim autentičnim začinom.

A potom slijedi niz country, blues i rock utjecaja koji su formirali jednu osebujnu ličnost kao što je Gregg Allman, za kojeg je i sam producent Don Was kazao da mu je prvo bio veliki idol, potom suradnik i prijatelj koji ga je očarao svojom skromnošću, jednostavnošću i oštroumnošću. Prva je „Once I Was“ Tima Buckleya i Larry Becketa na koju se nadovezuje Dylanova „Going Going Gone“, koja se možda isprva čini kao prilično neobičan Allmanov izbor, ali kad se zakotrlja postaje jasno koliko je prirodno srastao uz nju.

„Black Muddy River“ Grateful Deada iz, naravno, country faze nimalo nije slučajno na ovom albumu. To je pjesma o mudrosti i donošenju životnih odluka, koliko je zvučno topla, toliko je tmurna i neizvjesna tekstualno, a ako je southern rock izrastao na nekom snažnom utjecaju, to je svakako bio utjecaj Grateful Deada. Potvrda tkanja muzičarskog, on the road, načina života (a time i donošenja odluke) nosi naredna Dixonova „I Love The Life I Live“.

„Willin’“ je još jedan pronicljivi potez i dokaz da „Southern Blood“ nije mogalo proći bez jedne od najljepših honky tonk country balada grupe Little Feat, dok se „Blind Bats and Swamp Rats“ našla na albumu u znak sjećanja na brata Duanea Allmana koji je okončao život u prometnoj nesreći 1971. godine. Naime Duane je jednom prilikom svirao s Johnnyjem Jenkinsom koji je proslavio dotičnu pjesmu. U podkontekstu Gregg nikad nije prebolio gubitak brata i „Blind Bats and Swamp Rats“ tu dolazi kao motiv njihovog ponovnog, onostranog, susreta što je navješteno u prvoj „My Only True Friend“ kojom se ustvari i obraća Duaneu jer osjeća da je kraj blizu. Potvrda bratske neraskidivosti dolazi i na samom kraju kroz „Song For Adam“ u kojoj se pojavljuje i Jackson Browne koji je tu pjesmu originalno napisao 1972. u spomen na tragično preminulog prijatelja Adama Saylora i koju je Gregg osjećao kao pjesmu kroz koju je i on doživljavao bratov gubitak. Ista se našla u kombinaciji s pjesmom “Shadow Dream Song“ na „One More Try: An Anthology“ kompilaciji iz 1997. godine, da bi svoju konačnu verziju dobila na ovom albumu.

S „Out Of The Left Field“ utjecajno mjesto na albumu našao je i Percy Sledge, a kao pretposljedna na albumu, i u novom studijskom ruhu, našla se „Love Like Kerosene“ Scotta Sharrarda koju je Allman volio izvoditi uživo i koja je zabilježena na njegovom posljednjem uživo snimljenom albumu „Live: Back To Macon, GA“ iz 2015. godine.

Ovdje ću za primjer uzeti jedan posthumni album velikana koji nas je napustio ove godine, a to je „Chuck“ Chucka Berryja, koji je nažalost potpuna suprotnost u kvaliteti i pristupu. Obzirom da mi je „Chuck“ ostavio pomalo gorak okus u ustima jer je iskrojen od neujednačenog materijala u nepomirljivoj koncepciji, ne krijem da sam od „Southern Blood“ koji je nastao u sličnim posthumnim okolnostima očekivao možda identičan ishod.

No Gregg Allman ostavio nam je izuzetan testament svoje izvanredne karijere, odan zvuku i stilu čiji je originator i koji ga je proslavio. Ostavio je bezvremenski glazbeni dragulj protkan iskrenim ljudskim bolom zbog gubitka koji nikad nije prežalio, pažljivo birajući posljednje riječi za oproštaj od ovog svijeta i ponovni susret s onim koji mu je nedostajao gotovo pola vijeka.

Ocjena: 9/10

(Rounder / Universal Music, 2017.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate