Goribor je i druge koncertne večeri napunio Vintage Industrial Bar i dva sata oduševljavao prisutne svojim potmulim apokaliptičnim transom.
Obzirom da smo u sve gorim i gorim vremenima nekako je logično sve dublje prožimanje sa stihovima Aleksandra Stojkovića St-a koje podupire precizno ubojit bend iza njega, tj. Pity, Uža i Darko. Nije to više krik duše iz zaboravljenog i sudbini prepuštenog gradića Bora na periferiji Srbije. Odzvanja i Zagreb sličnom potmulom neizvjesnošću.
Ima Goribor u redovima svoje publike i onih, popularno zvanih, hipstera, ali više je istomišljenika, pojedinaca koji upijaju komunikaciju s tim bendom, iako ona klasična koncertna komunikacije na relacije frontmen-publika uglavnom izostaje. Aleksandar Stojković i to kad učini, učini kroz stihove, a i onda kad se to dogodi kao da sažme cijeli trenutak u njih, kao da su i bili pisanu upravo za taj trenutak… Kao da je sve rekao upravo o ovom vremenu kad je izgovorio: „I znam da je teško i da ništa nije smešno, kad sve iz početka mora da krene…“ najavivši pjesmu „Početka“ nakon čega je Goribor još jednom uronio u mantru svog iščašenog organskog trip-hopa, usisavajući sve oko sebe u glazbenoj potrazi za katarzom u kojoj kao da publika ne postoji. Takvi su bili na 10. Art & Music Festivalu, prvi put u Zagrebu u Ksetu, zatim u Močvari i Tvornici kad je „Evo je banja“ zaorala scenom dublje nego je itko mogao očekivati, i potpuno isti u četvrtak i petak u Vintageu – stalno u potrazi za katarzom koju naizgled ne pronalaze, ostavljajući publiku uvijek u tom nekom vakuumu. Kao da se ista nekim slučajem neopazice ušuljala na probu u njihovu prostoriju, jednako tako čekajući neku eksploziju, neko olakšanje, neki pravi: „Sve je okej ljubavi moja“, nakon kojeg će uistinu biti sve u redu. Ali nije, i nikad se ne dešava – vječita tranzicija u vagonu bez prozora i stanica. Putovanje s Goriborom je kao putovanje u Gulag.
No možda upravo tu i jest kvaka, jer uvijek je važnije putovanje od cilja. A putovanje s Goriborom je puno boja, mirisa i komunikacije, i kad je miris smrad, boja siva, a komunikacija štura. Nije tu važno je li bend više ili manje uvježban ili jel’ ga uopće ima, kao što je to bio slučaj 2006. na pozonici Kaštela u Puli, već izlazi li ta emocija izvan pozornice. Na posljednjem nastupu u petak su izlazile, od trenutka kad je St zapjevao „Moje misli“ do „Uzalud se budiš“, posljednje u službenom dijelu koncerta i bisa na kojem nije kao prve večeri izveden „St bluz“ već „Prati i ćuti“ nakon koje kao da je u zraku ostao visjeti stih: „Ni sam, ni sa sobom, ni sa njima…“ Katarza je izostala, St nas je sve atomizirao, ukinuo tu neformalnu grupu koja se zove publika, otpravio svakog i nikog…
I onda opet, kao i svaki put do sada, misao o prisustvovanju uistinu odličnom koncertu provali u mozak kasnije. Kao da dolazak na cilj probudi prazninu u kojoj se čovjek s osmjehom sjeti proživljenog putovanja, tog truckanja u apokalipsu.
Saznajte više:
Goribor u Vintageu – Narkoleptični pjesnik pasivnog otpora
ST: Najgore je kad čovjek pomisli da može sve kontrolirati
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
