Koncertni report

OneRepublic u Ljubljani (Foto: Darja Štravs Tisu)
OneRepublic u Ljubljani - Plesanje na zvuku svjetla zvijezda

Koncertni report

Stiff Little Fingers
Stiff Little Fingers u Tvornici - vjerodostojni, poletni i čangrizavi

Goribor ‘Evo je banja’ – evo šampiona

Vožnja je trajala dugo. Dolazak na destinaciju pravo je zadovoljstvo. Goribor je to učinio još jednom.

Share on Facebook23Share on Google+0Tweet about this on Twitter0Pin on Pinterest0Print this page

Goribor 'Evo je banja'

Svijet je prepun pjevača, ali pjesnika je malo. Kod nas je situacija kudikamo gora, jer uglavnom nedostaje i onih prvo spomenutih. No da pjesništvo nije nešto što ovisi o modi, već o rađanju pjesnika svjedoči fenomen grupe Goribor i frontmena iste Aleksandra Stojkovića St-a koji od običnog jutarnjeg osjećaja mrzovolje i bespomoćnosti i teturavog kuhanja kave napiše stih-dva i zagrije sive stanice onih koji to čuju. Tako lijepo i točno pogodi srž da se recenzent koji o tome treba pisati može samo posramiti svoje „vreće pune riječi“ po kojoj što više prebire i vadi ne uspijeva ni približno u objašnjavanju istog.

Ni sam Stojković nije posebno vičan bogatstvu izražavanja, forma mu je prečesto nezgrapna i mimo pravila, ali misao koju složi je koliko jasna, toliko i životna u borbi za pronalaženjem pravih riječi. A on sam je istinski pjesnik – neuklopljeni ranjeni pojedinac kojeg i dalje sve ranjava, pogrbljeni lik koji ni u publiku ne gleda na koncertima, slika u ogledalu svijeta potpuno sjebanih vrijednosti koji odavno kozmetičke popravke na sebi čini nožem. Sudeći po njegovim tekstovima, nema ni rokera ni glazbenika na planeti koji će tako otvoreno progovoriti o dubinskim problemima u ljubavnoj vezi, a kao i svakog pjesnika žene ga vole, dapače obožavaju. Vidjelo se to itekako među publikom na prošlotjednom koncertu u Tvornici. Ta vrsta obožavanja je nešto što dopire iz instinkta. Čuči u njemu neki Morrison, iako je njegova potpuna suprotnost.

S druge strane gledano, Goribor je najprirodnije okruženje za Stojkovićeve stihove. Na momente zvuči kao grupa sklepana od priučenih glazbenika koji još uvijek traže svoj izraz u „školskom igranju“ po stilovima koje je više površinsko, a manje dubinski, zaigrani u improvizacijama i dugačkim repeticijama, koje bi mnogi iskusniji glazbenici bez previše razmišljanja skratili u startu. Zato drugi album „Evo je banja“ i jest dvostruki, jer se to društvo ne libi uvrstiti i instrumentale koji se naizgled čine kao glazbeno dokazivanje u situaciji u kojoj je frontmen netko tko nije s ovog svijeta.

No te disproporcije se na neobjašnjiv način poništavaju i stapaju u skladnu cjelinu koja diše snažno, samostalni i što je najvažnije originalno. Stojković je pak iznimno škrt na stihovima, koliko je bend spreman na dugu minutažu. Njegovi stihovi su teški, teški poput istine i potrebno je vremena da bi se provarili, da bi sjeli na pravo mjesto. Upravo instrumentalna pratnja predvođena izvrsnim gitaristom Željkom Ljubićem Pt-jem, koji već dvadeset godina diše isti kreativni zrak sa St-om, svojim mantričkim pulsiranjem kao da produžuje snagu izrečenog i time aktivira ono neizrečeno u poetskoj glazbenoj avanturi koju započinje „Vožnjica“ i na završava „Ne računajte na nas“ (posljednja pjesma se može i treba sagledati kao antipod jednom drugom pjesniku, koji se već dobro desetljeće i pol ravna po pravilima vlasnika trgovačkog centra).

Za razliku od prvog albuma „Evo je banja“ nudi odličan balans balada i teškog ritma utopljenog u distorziju. „Kiša“ i „Grad“ su balade koje se već sada mogu nazvati antologijskima, jer u njima Stojkovićeva poezija dobiva strahoviti zamah. Biti ravnodušan na njih je nemoguća misija, bar za one kojima su tri koščice dobro složene u uhu. Kao što su antologijski komadi i „Moje misli“, „Uzalid se budiš“, „Uzimam“ ili „Drobilica duša“… Album godine? Vrlo vjerojatno.

No kao u svakoj priči, tako i u ovoj postoji jedan vanjski element koji nas htjeli ne htjeli stavlja na kušnju kao društvo u cjelini. To je naravno nacionalno-politička zavrzlama koja traje još od izdavanja prvog albuma Goribora i činjenice da je riječ o bendu iz Srbije koji u diskografskom segmentu djeluje iz Hrvatske, pa prepucavanje u određenim krugovima o tome treba li se Goribor uvrstiti na liste nacionalne diskografske nagrade Porin i dalje traje. Obzirom da mi se uistinu ne da ulaziti u neke pravilnike u kojima možda i za stvarno čitko piše da glazbenik prilikom nominacije za nacionalnu glazbenu nagradu treba dati na uvid putovnicu, odlučit ću se za jednu staru mudrost i zaključiti da je gostoprimstvo nešto o čemu se brine domaćin, a ne gost.

Ocjena: 10/10

(Dancing Bear, 2012.)

Share on Facebook23Share on Google+0Tweet about this on Twitter0Pin on Pinterest0Print this page

Komentari