Glen Hansard u Lisinskom – definicija koncerta života

Postoje ljudi koji su u stanju od glazbe učiniti životnu silu koja ruši sve barijere, pomiruje ljudi, liječi... Glen Hansard jedan je od njih. Tisuću zagrebačkih duša u to se uvjerilo sinoć u dvorani Vatroslava Lisinskog. I svi će vam tvrditi isto.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Glen Hansard u Lisinskom (Foto: Tomislav Sporiš)

Glen Hansard u Lisinskom (Foto: Tomislav Sporiš)

„U životu nam trebaju dobre vijesti. One imaju magičnu moć da nas pokrenu da idemo prema naprijed“, izjavio je Glen Hansard tijekom svog prvog koncerta održanog u srijedu u Zagrebu, u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, te nastavio: „Jer često nam se dogodi da dođemo do zida i da nikako ne možemo dalje. Ali onda krenemo na dugačak okolni put oko cijelog svijeta da bi se u jednom trenutku našli s druge strane tog zida. Život nam šalje znakove, i ako ih pratimo, možemo prebroditi nepremostive prepreke.“ Poetski kazano, upravo to je Glen Hansard učinio na zagrebačkom koncertu koji je trajao puna dva i pol sata, na tom prvom koncertu na kojem je bilo između 800 i 1000 posjetitelja, u dvorani u kojoj ih stane 1800.

Galerija

Glen Hansard i Zrinka Cvitešić (Foto: Tomislav Sporiš)
Glen Hansard u Lisinskom (Foto: Tomislav Sporiš)
Glen Hansard u Lisinskom (Foto: Tomislav Sporiš)
Glen Hansard u Lisinskom (Foto: Tomislav Sporiš)
Glen Hansard u Lisinskom (Foto: Tomislav Sporiš)
Glen Hansard u Lisinskom (Foto: Tomislav Sporiš)
Glen Hansard u Lisinskom (Foto: Tomislav Sporiš)
Glen Hansard u Lisinskom (Foto: Tomislav Sporiš)
Glen Hansard u Lisinskom (Foto: Tomislav Sporiš)
Glen Hansard u Lisinskom (Foto: Tomislav Sporiš)
Glen Hansard u Lisinskom (Foto: Tomislav Sporiš)
Glen Hansard u Lisinskom (Foto: Tomislav Sporiš)
Glen Hansard u Lisinskom (Foto: Tomislav Sporiš)
Glen Hansard u Lisinskom (Foto: Tomislav Sporiš)
Glen Hansard u Lisinskom (Foto: Tomislav Sporiš)
Glen Hansard u Lisinskom (Foto: Tomislav Sporiš)
Marketa Irglova u Lisinskom (Foto: Tomislav Sporiš)
Marketa Irglova u Lisinskom (Foto: Tomislav Sporiš)
Marketa Irglova u Lisinskom (Foto: Tomislav Sporiš)

Želim vjerovati da nas je bilo tisuću, iz te neke čiste poetike. Taj prvi put nas je bilo tisuću. Tad i nikad više. Hansard je rekao da će se vratiti, a tada će biti rasprodano. Možda raspordano i za dva uzastopna koncerta, kakva je praksa na njegovim nastupima i kad se gleda samo malo zapadnije, prema Beču.

Nije došao i nije se postavio kao da smo zadnja rupa na svirali jer ne znamo tko je on i što je u stanju pružiti. Upravo suprotno. On je bio ta dobra vijest s početka. Došao je spasiti duše onih u dvorani, kako je i upućivao natpis na osvjetljenom bas bubnju u pozadini pozornice, i ne da je uspio, već je nas tisuću spakirao u raketu i ispalio nas u glazbeni raj o kojem mnogi nisu mogli ni sanjati kako izgleda. Kako je dobro zaključio jedan moj kolega, odmah se vidjelo da je Glen Hansard jedan od onih koji su se počeli baviti glazbom iz pravih pobuda. Došla su njemu i slava i novac, ali to što radi s glazbom… Možda je najbolje postaviti hipotetsko pitanje: gdje su sinoć bili svi oni koji maštaju i kukaju za jednim Springsteenom, Pearl Jamom, Van Morrisonom, Dave Matthewsom i sličnim šamanima live svirke koje žele doživjeti u Zagrebu?

Glen Hansard u Lisinskom (Foto: Tomislav Sporiš)

Glen Hansard u Lisinskom (Foto: Tomislav Sporiš)

S jedne strane gledano, Glen Hansard je pružio nastup takvog intenziteta, mjereno i u količini emocija koje je odašiljao, napetosti glasnica, vrhunske usklađenosti s deseteročlanom bendom koji je također bio jedan od najboljih bendova koji je tresao veliku dvoranu Lisinskog, zatim gledano s druge strane, bio je to i jedan od najopakijih muzicirajućih egzibicionizama koje je ta ista dvorana ikad vidjela, i s treće, potpunog osvajanja publike. Hansard je sve koji su željeli pozvao pred pozornicu gotovo na samom početku i predložio da posjedaju po stepenicama pozornice i parketu ispred prvih redova.

Sjećam se nekih glazbenika koji su taj, bit će valjda, arhitektonski nedostatak te dvorane, koji priječi da se pozitivne i iskrene emocije razliju prostorom, uspijevali premostiti na kraju svojih nastupa. Lisinski je zajebana dvorana. S njom se treba znati nositi. Glen Hansard je to učinio gotovo na samom početku. Napravio je ozračje okupljanja oko velike logorske vatre. Kao da ta prepreka nikad nije ni postojala u njegovom slučaju. Jednostavno je prilagodio dvoranu sebi nakon prve ozbiljnije glazbene iskre tj. „When Your Mind’s Made Up“. Kad je nakon nje pozvao publiku, tribine su se doslovce sjurile do pozornice u pola minute oko pozornice. Kad je u takvim učas izmjenjim uvjetima otpjevao itekako zahtijevnu „Bird Of Sorrow“ to više nije bio koncert od prije, kao niti dvorana od prije.

Kad je nešto kasnije samo u pratnji kontrabasiste odsvirao Van Morrisonovu „Astral Weeks“ i pobudio sve ispred sebe da onaj poznati i dugački vrisak Vana the Mana na kraju svi izvedu grupno uz njegove instrukcije do to treba izvesti s osjećajem najboljeg trenutka života, u taj čas je izgradio i svoju crkvu i svoju vjernu pastvu unutar Lisinskog. A opet niti jednog trenutka nakon toga Hansard nije bio nadmen niti je to koristio. Bio je doslovce čovjek u punom smislu te riječi od početka do kraja; netko tko otvara dušu i priznaje svoje krivice, tko zdravo rasuđuje o trenucima kad greška postaje lekcija, ali i kad se greška opet ponavlja. Govorio je o malim, ali ponosnim prkosima radnika koji teško rade i još teže zarađuju za svoj kruh. Bio je pun empatije kao je pričao o vidnom umornom kamermanu kojeg je gledao u trenutku davanja intervjua prije koncerta i koliko je razmišljao o tome da se taj čovjek nakon previše šihti u  jednom danu treba ići odmoriti. Itekako se ljudski dotaknuo i problema izbjeglica u Europi i posramio valjda svakog tko ima bilo kakve emocije osim onih da treba pomoći onima koji bježe od rata i bijede, uzimajući za primjer i svoju raseljenu Irsku koja je stoljećima bila sve samo ne ugodno mjesto za život, te posvetio svim izbjeglima pjesmu „Way Back in the Way Back When“ koju je i publika zdušno pjevala na refrenu.

Glen Hansard u Lisinskom (Foto: Tomislav Sporiš)

Glen Hansard u Lisinskom (Foto: Tomislav Sporiš)

U protekla dva dana, koliko se zadržao u Zagrebu, vođen svojim osjećajima došao je i do (ako ćemo iskreno) jednog od naših najzanimljivijim i najprepoznatljivijih brendova nove nam povijesti – Muzeja prekinutih veza. I tamo je imao nazaboravnu anegdotu, jer kad je ušao, u muzeju je svirala njegova glazba. A na isti muzej se vratio i pred kraj službenog dijela koncerta kad je u duetu s trombonistom Curtisom izvodio „Wedding Ring“. Dakle nije on imao pozu i stav pop ili rock zvijezde, što svakako jest, već više nekog prijatelja kojeg ne vidjesmo dugo. I to prijatelja koji tako magično vlada glazbom, s toliko muzikalnim sastavom koji zvukom puni do krova Lisinski da bi ga već u novom dinamičkom skoku, u svega nekad takt-dva, ostavljao isturenog s akustičnom gitarom pružajući mu prostora i za najtiši udah.

Tu dolazimo do one već spomenute stavke najopakijeg muzicirajućeg egzibicionizama. Dakle, mogao je Hansard s bendom nakon puna dva sata i nabrijane izvedbe „The Gift“, posljednje pjesme službenog dijela, otići s pozornice. Svi bi bili zadovoljni. Nitko ne bi bio zakinut. Poklona je te večeri bilo na pretek. Ali ne.

Potpuno neopazice prošao je kroz publik, došao do sredine dvorane i zaustavio se usred gledališta, te kad se stišao žamor oduševljenja i okupili se ljudi oko njega zasvirao i zapjevao potpuno akustično, dakle bez iti jednog mikrofona u blizini „Say It To Me Now“ i potom „Gold“. Niti jedan glazbenik do sada u Lisinskom nije stao nasred dvorane i okružen publikom tako iskušavao akustiku dvorane i ostavljao publiku bez daha da u potpunoj tišini učestvuje u takvom prizoru.

Mogao je Hansard i nakon toga otići u garderobu. Svi bi bili prezadovoljni. Nitko ne bi bio zakinut. Već tada je to bio spektakl. Ali ne.

Marketa Irglova u Lisinskom (Foto: Tomislav Sporiš)

Marketa Irglova u Lisinskom (Foto: Tomislav Sporiš)

Opet se s bendom pojavio na pozornici, izašla je i Marketa Irglova, koja je održala uvodni 45-minutni solo nastup u pratnji klaviru i kojem se nije mogao pronaći loš trenutak, kao što se i ona pokazala odličnom zabavljačicom kad je prepričavala svoje viđenje ljetovanja na Jadranu iz djetinjstva, ili pak kako je zavoljela glazbu kroz mjuzikl „Isus Krist Superstar“.

Nije bilo dosta ni to što su zajedno pjevali hit „Falling Slowly“, već je na drugoj kitici Hansard ugostio i našu Zrinku Cvitešić, svoju londonsku kolegicu, koja je s pravom na kraju rekla irskom pjevaču da je pobudio najljepše i najplemenitije emocije hrvatske publike.

Sam finale bila je tour the force: „Her Mercy“ koju kao da Hansard nije želio završiti. Gledao sam u životu gotovo sve današnje jam rock velikane, sve te talente kojima je Svevišnji dao i pamet, i emocije, i glasnice, i koju znaju ‘zakuhati’ božanski finale. Hansard je jednostavno jedan od njih. Taj „Her Mercy“ je nakon dva i pol sata došao kao adrenalinski šut. Vatromet bez vatrometa. Stadionski spektaktl za svega tisuću duša. Tisuću duša koje je su po završetku sretno odlebdjele iz dvorana sa smješkom od uha do uha. Tisuću sretnih i ispunjenih duša koji su garancija da će taj Lisinski popucati po šavovima kad Glen Hansard dođa idući put.

Ta veza od sinoć jednostavno je postala prečvrsta. Ona ne može i ne smije završiti u muzeju prekinutih veza.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate