Koncertni report

Svemir u KSET-u na ponovljenom koncertu (Foto: Ivan Laić)
Svemir u KSET-u odsvirao do kraja

Filmska recenzija

The Eyes of My Mother
'The Eyes of My Mother' - istinski poremećen arthouse horror

Frightened Rabbit ‘Painting Of A Panic Attack’ – koracima popularnijih kolega

Ono što je prošlog desetljeća započelo kao glazbena terapija liječenja od sramežljivosti Scotta Hutchisona, tj. kao kantautorski projekt, danas je već institucija škotskog indie rocka koja se osjeća dovoljno snažnom za eventualno pokoravanje Amerike.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Frightened Rabbit 'Painting Of A Panic Attack'

Frightened Rabbit ‘Painting Of A Panic Attack’

Bend Frightened Rabbit prošao je sve razvojne faze, i glazbeno i po pitanju karijere. Od nezavisnih indie labela došli su do velikog Atlantic Recordsa, kao što su prošli i kroz personalne promjene u kojima braća Scott i Grant Hutchinson i dalje drže sve konce koncepta.

U glavnoj crti gledano, razlika između posljednjeg albuma „Painting Of Panic Attack“ u odnosu na prijašnje donosi puno toplije nijanse u zvuku. Odraz je to Scottovog bivstva u Los Angelesu gdje je prije dvije godine oformio i novi bend Owl John s kojim je 2014. izdao eponimni album. „Painting Of Panic Attack“ bi se također mogao okarakterizirati i kao snažniji upliv u današnji mainstream svega onoga što se i dalje kataloški po inerciji stavlja pod rock, iako je popularnost glavni kriterij.

Zadržana je doza keltske suzdržanosti u izričaju, ali da Frightened Rabbit naginje ka zvuku puno poznatijih kolega s otoka kao što su Coldplay i Mumford And Sons (ali samo ako se gleda posljednja faza u kojoj je napušten folk/country koncept naglašenog bendža), koji su se, dakako, više prilagodili onome što želi čuti Amerika, a ne Stari kontinent.

Kad se tako na početku nanižu „Death Dream“, „Get Out“ i „Wish I Was Sober“ koje sve odreda zvuče kao pomno i besprijekorno upeglani radijski singlovi, a ‘pritisak’ ne popušta ni u odjavnom nizu „400 Bones“, „Lump Street“ i „Die Like A Rich Boy“ jasna je nimalo sramežljiva nakana da bend želi igrati u prvoj ligi. No opet, nijanse u aranžmanima donose bogatu višeslojnost čime su Scott i društvo filigranski zabašurili prvoloptaške nakane, naginjući tako posebice u središnjem dijelu albuma u vode jednih Fleet Foxes što, na falsete spremnom, Hutchinsonu također polazi za rukom.

„Painting Of Panic Attack“ uistinu je ugodno radiofonijsko iskustvo koje ne donosi zamor ni nakon uzastopnog preslušavanja, no ipak u cijeloj toj ugodi nedostaju neka poglavlja, neka upečatljivost, zbog kojih bi eventualno ponovo posegnuli za njegovim slušanjem.

Ocjena: 7/10

(Atlantic Records / Dancing Bear, 2016.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate