Glazbena recenzija

Sun Kil Moon 'Common As Light and Love Are Red Valleys of Blood'
Sun Kil Moon 'Common As Light and Love Are Red Valleys of Blood' – dupla doza putopisnog nihilizma

Pojačanje Marcu O'Reillyju

Straight Mickey And The Boyz i Moskau
Straight Mickey And The Boyz i Moskau na rođendanu Ravno do dna u Vintage Industrial Baru

Franolić Ćulap Jovanović ‘Put’ i Leikauff ‘Rush’ – dva recepta protiv žurbe

Riječ je o dva kvalitetna instrumentalistička albuma domaćih autora objavljenih pred sam kraj 2016. godine.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Franolić Ćulap Jovanović 'Put'

Franolić Ćulap Jovanović ‘Put’

Album „Put“ koji potpisuju Dražen Franolić, Kameko Čulap i Marko Jovanović nudi višedimenzionalo instrumentalno glazbeno putovanje. Nakon zajedničkih albuma „Bujrum“ i „Česma“ Franolić i Čulap su uključivanjem usnoharmonikaša Marka Jovanovića u projekt inspiriran glazbom istoka, od Balkana, preko Turske pa do Indije, uskočili u nove gabarite unikatne zvučne prepoznatljivosti. Upravo zvuk usne harmonike u drugačijem ambijentu progovara istovremeno i mistično i multikulturalno kroz melodije u kojima vodi glavnu riječ umjesto nekih drevnih tradicionalnih instrumenata s tih podneblja. A opet, osim tradicionalnih „Moj Behare“ i „Stade se cvijeće rosom kititi“, album je autorskog karaktera od strane Ćulapa i Franolića.

Dok oni mantički i opušteno bojaju pozadinu instrumentima poput arapske lutnje, tara, mazara i udua, izvrsno ambijentalno ukljopljen Jovanović filigranski spaja blues zaleđe s izazovima Orijenta. Na neki način brišu se vremenske granice, jer je usna harmonika oduvijek bila intimna pratnja putovanja – najmanji instrument koji je uvijek pri ruci za zasvirati sjetno uz neku vatru nakon napornog dana. Takav je i Jovanovićev potpis – kao da je putnik u nepoznate predjele gdje zvuk i instrument koji je donio stapa s onom kulturom na koju je naišao. Upravo stoga „Put“ iskače iz (ako se tako mogu nazvati) nekih tradicionalnih world music okvira kroz kozmopolitski narativ u kojem se kroz odabir instrumenata sporazumijevaju istok i zapad. Album koji će vas uistinu odvesti na put i album kojeg treba uzeti na put.

Leikauff 'Rush'

Leikauff ‘Rush’

Krajem godine ‘odmetnuo’ se u solo vode ugledni zagrebački klavijaturist Jurica Leikauff koji je, osim ‘plaćeničkih’ angažmana sa zvučnim imenima scene bio i jedan od protagonista izvrsnog projekta BoneBomb (o kojem je bilo dosta riječi na ovom portalu) rame uz rame s Nikolom Jerkovićem s kojim je na nasljeđu jazza, funka, soula i bluesa stvarao ugođaje soundtracka iz noir i kriminalističkih filmova druge polovice XX stoljeća. Da dobru postavu ne treba mijenjati bez razloga svjedoči upravo podatak da Nikola Jerković supotpisuje produkciju (kao što i instrumentalno učestvuje)  zajedno s Leikauffom i Ljubomirom Kraljevićem albuma „Rush“, koji je dakako, instrumentalnog karaktera.

Line-up ljudstva također je instrumentalistički zagrebački creme da le creme, uz spomenute tu su i; Dubravko Vorih, Zoran Jaeger-Jex, Igor Geržina, Tamara Petir, Davor Doležal, Mario Bočić, Miron Hauser, Kristijan Zebić, Ivica Premelč, pa čak i string quartet Cordas. Leikauffov lajtmotiv, kako i samo ime albuma objašnjava, jest žurba. Žurba koja se po Leikauffovim riječima često nameće ambicijama i ritmu funkcioniranja modernog čovjeka. Album je upravo kipuća fuzija rocka, pop, jazza, funka, bluesa… dakle, koncentrirana glazbena povijest zapadnog zvuka. S jedne strane kao da je sabijena da bi se mogla konzumirati u žurbi, a opet dijametralno suprotno kreirana, jer „Rush“ očigledno nije bio rađen na brzinu, previše je tu pronicljivih elemenata da se na momente čini kako je Jurica Leikauff neumorni glazbeni programer vičan preciznom ucrtavanju i najmanjeg detalja u svoju ‘mapu žurbe’, a opet sve te detalje su kontradiktorno svakom programiranju izveli glazbenici od krvi i mesa, čak i kad gudače čujete samo kao začin od sekundu-dvije na kraju skladbe.

Već i izbor imena uvodne skladbe „Fusie Q“, kojim se upućuje komentar na evergrin „Susie Q“ Dalea Hawkinsa nazire se s koliko je duha prionuto u ovo „ozvučavanje žurbe“ u kojem improvizirana glazba zvuči kao da to nije, osim možda kad dođu na red osmominutne „Get Used 2 It“ i „Mister P“.

I Leikauffov „Rush“ i „Put“ Franolića Ćulapa i Jovanovića se svaki na svoj način obračunavaju sa žurbom, dok „Put“ slušatelja izvodi u meditativno stanje opuštanja, „Rush“ joj svojom stilskom ‘centrifugom’ oponira poput njenog odraza u ogledalu. Prihvatiti ga kao soundtrack vreve ili nešto što ju je nadglasalo i što time postaje predah od nje, dakako, ovisi o slušateljevim afinitetima.

Ocjene:

Franolić Ćulap Jovanović “Put” (Geenger Records, 2016.): 8/10

Leikauff “Rush” (Croatia Records, 2016.): 8/10

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Autor

avatar
Close
Pratite nas i lajkate