Franco Berardi i Bobby Gillespie na Filozofskom teatru: Neće nas spasiti politika, već znanje

U posljednjem je izdanju Filozofskog teatra u HNK u nedjelju Srećko Horvat ugostio naizgled neobičan spoj, čuvenog talijanskog filozofa i teoretičara medija Franca Berardija Bifu i Bobbyja Gillespieja, škotskog glazbenika i frontmena Primal Screama.

Share on Facebook0Share on Google+1Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Franco Berardi i Bobby Gillespie (Foto: Filozofski teatar)

Franco Berardi i Bobby Gillespie (Foto: Filozofski teatar)

Ipak, ako se uzme u obzir da je novi album Primal Screama “Chaosmosis” izravno inspiriran filozofijom Franca Berardija Bifa koji je surađivao s tvorcem tog pojma, francuskim filozofom i psihoterapeutom Félixom Guattarijem, kao i činjenica da se sam svestrani Bifo svojevremeno bavio glazbenom kritikom, ovaj je spoj neobično logičan, čak i onda kad se tematski fokus rasprave pomakne s glazbenog i kreativnog aspekta na geopolitički momentum koji u svojoj kataklizmičnosti lebdi negdje u ravnodušnom eteru oko nas čak i onda kad se o njemu ne govori.

Predstavljanje gostiju otvoreno je raspravom o BREXIT-u i trenutnom stanju u Velikoj Britaniji iz koje je došao Bobby Gillespie, koji je pokušao dočarati u kakvom je stanju Engleska danas objasnivši kako je izlazak iz EU proizvod engleskog nacionalizma i desničarenja, te kako Škoti i Irci nisu glasali za takvu radikalnu odluku. Gillespie, koji je aktivan na glazbenoj sceni još od osamdesetih kada je bio bubnjar u The Jesus and Mary Chain, prisjetio se Margaret Thatcher i njezine neoliberalne politike štednje koja “nema alternative” i usporedio ondašnje stanje s ovim danas. Bifo je dodao kako smatra da je upravo Thatcherica glavni i osnovni krivac za sve ovo što se događa u recentnoj geopolitici i kako je njezina nesmiljena neoliberalna politika omogućila da danas na pozicije moći zasjednu ljudi poput Erdoghana, Putina i na koncu Trumpa, kao krajnje manifestacije kraja budućnosti.

Fenomenologija kraja jedan je od fokusa promišljanja ovog talijanskog marksističkog filozofa, kojega je zagrebačka publika već imala priliku upoznati 2013. godine kada je Bifo bio gost Subversive festivala. Bifo se u svojim brojnim knjigama bavi ulogom medija i informatičke tehnologije u postkapitalističkim društvima, a jedna od teza mu je da današnji mediji, koji su se gotovo posve prebacili na društvene mreže, dovode ne samo do socioloških već i do antropoloških promjena proizvodeći masovan strah od kontakta i komunikacije u prostoru. Komunikacija se preselila iz tjelesne u sintaktičku dimenziju što neminovno mora dovesti do promjene ljudskog mozga koji gubi neke dosadašnje sposobnosti nauštrb nekih novih, još nepoznatih. Premda je naglasio kako nije tehnofob već tek čovjek koji želi razumjeti što se događa, proročanstvo o tome kako bismo uskoro mogli potpuno izgubiti zadovoljstvo tjelesnog ljudskog kontakta i prestati osjetiti erotičnost jezika i posljedično užitak tijela druge osobe, zvučalo je zlokobno realistično, posebno pripadnicima generacije u publici koja živi u matrixu i ovo je već počela doživljavati u praksi. Ipak, tvrdi Bifo, nismo žrtve tehnologije, već samo socijalnog aspekta tehnološkog terora.

Raspravljalo se o ideji kraja budućnosti i kako se ona merijalizirala u različitim vremenima u pop-kulturi, te se pronalazila i ne samo na tipično očekivanim mjestima poput punka, već i kod posve drugih muzičkih izričaja, kao što je primjerice onaj Phillipa Glassa. Dotaknuli su se i usporedbe glazbene industrije 60-ih i 70-h i danas, uz zaključak kako je punk izgleda nažalost doista mrtav, a recentna muzička produkcija gotovo posve lišena politiziranosti i pretvorena u čistu zabavu. Gillespie je ustvrdio kako nažalost ne misli da danas muzika može napraviti neki veliki društveni preokret kao što je to bilo nekoć, jer je ono što ljudima nedostaje klasna osvještenost, a ona neće doći kroz muziku koja se danas tek može nadati da će proširiti nečiju osobnu svijest i inspirirati individualnu epifaniju, a ne pokrenuti revoluciju. Gdje je zapravo pošlo po krivu i zašto glazba danas više nije pogonsko gorivo društvenih promjena, Gillespie nažalost nije znao odgovoriti, tek je rezignirano konstatirao da i sam s vlastitim bendom svira po sponzoriranim festivalima jer mu je to posao i nema izbora.

Franco Berardi i Bobby Gillespie na Filozofskom teatru (Foto: Filozofski teatar)

Franco Berardi i Bobby Gillespie na Filozofskom teatru (Foto: Filozofski teatar)

Franco Berardi Bifo je otvorio i temu temeljnog dohotka kojega on naziva egzistencijalnim prihodom. Ova mjera, koja je nedavno uvedena u Finskoj, trebala bi biti početak oslobađanja od uvjetovanosti plaćom i ideje o radu koji je neophodan kako bismo preživjeli. Bifo smatra kako je osnovna zadaća modernog doba osloboditi se te gluposti i podle ucjene sistema bazirane na radu, praznovjerju plaće i kompetitivnosti, jer više ne živimo u doba industrijske akumulacije kada je to možda bilo neophodno. Rad je danas, smatra Bifo, postao gotovo nepotreban, a posebno organiziran ovako kako jest. Ne treba se više raditi osam sati dnevno, danas je opstanak nešto što bi se trebalo smatrati osnovnim ljudskim pravom i nikako ne bi smio biti ucijenjen plaćom, a upravo se, paradoksalno, događa to da ljudi rade sve više i da se njihovo vrijeme eksploatira. Kada bismo radili manje, imali bismo se više vremena razvijati kao ljudi i producirati u svijet neke lijepe i pozitivne stvari, umjesto frustracija.

Na pitanje može li se internet i slobodan protok informacija regulirati zabranama, restrikcijom i cenzurom, Bifo je odgovorio da se ne bi smjelo i kako je ključni zadatak na koji se moramo fokusirati svi koji sudjelujemo u tehnološkom svemiru, bilo da ga kreiramo ili tek koristimo, oslobođenje dominacije sadašnjih centara moći i to na način da shvatimo da i sami imamo moć sudjelovati u tom bijelom šumu ili ne. Mjesto gdje je moć zapravo koncentrirana Bifo naziva Silicon Valley, premda jasno objašnjava kako se ne radi isključivo o geografskom pojmu i ljudima koji su zaposleni u toj industriji. Ustvrdio je kako je njegova jedina nada da se upravo to osvijesti.

Zagreblo se i po političkoj korektnosti koja je, po Gillespiejevom mišljenju, tek reklamni slogan populista koji ju koristi istovremeno zadirući u prava raznih vjerskih ili seksualnih manjina, žena i ostalih ugroženih ili marginaliziranih društvenih skupina, a progovorilo se i o neizvjesnoj sudbini Europske unije čija je prvotna ideja bila romantična, filozofska ideja o internacionalizmu kao jedinom načinu da se izdignemo iz modela nacionalnih identiteta i onoga što je Bifo nazvao “misery of borders”, te jedini način da se spriječi nadolazeći veliki rat. Spomenuto je i kako postoje uspješna lokalna samoorganiziranja, poput onih u Bolonji, Barceloni i Berlinu, koja kreiraju socijalnu autonomiju i mjesta za eksperimentiranje, te kako bi se trebao iznaći način da se takav vid lokalnih organizacija networkingom prenese na novi, viši nivo, čak i globalni.

Sto minuta bilo je premalo da se u njima dotaknu sve važne i zanimljive neuralgične teme ove kaotične hiperrealnosti koju živimo, a premda su teme rasprave bile ozbiljne i zabrinjavajuće, ton je ipak bio nekako vedar i optimističan. Zasluge za to svakako se mogu pripisati simpatičnom Talijanu koji je na kraju donekle uspio opustiti i prestravljenog i serioznog Bobyja Gillespieja koji je, unatoč bogatom scenskom iskustvu, očito nesvikao na nastupe ovakvog tipa. Opći je zaključak večeri bio: neće nas spasiti politika, već znanje.

Share on Facebook0Share on Google+1Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate