Fonija ‘…bez ime’ – ako ste propustili (kvalitetne) 1990-te

Makedonski sastav Fonija postoji od 2008. i do sada je objavio pet albuma i jedan EP. Iako ih se svrstava u melodični punk, osobno ne bih išao u tako uske okvire, ok možda je to mamac za publiku u današnje vrijeme, ali Fonija je karakteristična po tome što podsjeća na bendove 1990-ih. Iz njih više izvire nasljeđe protopunka The Stoogesa (što je u 90-ima posebno dolazilo do izražaja kod mnogih), a opet ima dosta i američkog alternativnog pristupa iz tih godina, onog po kojem smo primjerice zapamtili Jane's Addiction i Smashing Pumpkins.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Fonija '...bez ime'

Fonija ‘…bez ime’

Možda je zbog karakterističnog i prepoznatljivog vokala frontmena i gitariste Denija Krsteva grupu Fonija lakše svrstati u tu stranu alter 90-ih, nego možda u tabor gdje su NOFX, Green Day, Offspring i ini predstavnici melodic punka. Da ne bi bilo zabune, jest u pitanju upbeat tempo pjesama, ali Krstevova vokalna melankolija (koja jako podsjeća na onu Perryja Farrella) u sebi više nosi neki intelektualni vapaj, koji do izražaja jače dolazi možda upravo zbog toga jer mu je izričaj na materinjem jeziku.

U tom segmentu Fonija je ozbiljan i angažiran bend. Glazbeno su itekako uigrani, ne pate od guranja u neke moderne trendove scene, već su razvili svoj osobni pečat za koji se može reći da iako u sebi ne posjeduje ništa novo, ipak se u dovoljnoj mjeri fluidno nižu znalački posložene pjesme po svim nepisanim pravilima rocka. Usuđujem se reći da ovakav logično posložen trio iz kojeg pršti zdrav rock možda više ne bi mogao iznjedriti Zapad, u kojem su se uvijek tražili uzori. Indie era donijela nam je jedno bitno novo pravilo, a to je da zdravi rock moramo tražiti po svjetskim periferijama, a Balkan je dakako jedna od tih periferija, gdje je rock i dalje nezavisan od biznisa iz jednostavnog razloga jer kod nas to biznisa i nema, a time ni kompliciranih art prerogativa koji često znaju isisati spontanost i osobenost energije.

Fonija na svom posljednjem (prošlogodišnjem) albumu „…bez ime“ iskusno fura svoj film. Iza covera koji je grafički osmislila Kristina Gorovska iz Bernays Propagande nalazi se neuvijeni rock and roll impuls koji je producirao Vasko Atanasoski, također iz Bernays Propagande, što samo govori u prilog tko su članovima Fonije istinske kolege na domaćoj makedonskoj sceni.

„…bez ime“ je adrenalinski obračun sa sivilom današnjice u kojoj ne izostaju poznati markeri koji obilježavaju obezglavljenost generacije „Y“. Za Foniju to je sudeći samo po nazivima pjesama poput „Bez kompas“, „Nema generacija“, „Robot ili dete“ jasno ucrtan kritički smjer putanje albuma koji je i sam „u svojoj beznačajnosti“ lišen imena. Makedonski jezik nam ne bi trebao biti toliko stran, u slučaju Fonije pak, jasno se razaznaje lijep lirski osjećaj za detalje.

U glazbeno-instrumentalnom smislu putovanje započinje žustrom „Ulici bez ime“ i prilično pravocrtno se kotrlja ujednačenim tempom, što je po pitanju koncerata vjerojatno adut, ali albumi traže drugu vrstu zahvata. No Fonija upravu tu uspješno pliva zbog svoje rokerske pravovjernosti. Četvrta po redu „Četvrtok“ iskače zbog svoje umješno pogođene hitoidnosti, dok potom nešto kompleksnija „Bez kompas“ ucrtava središnji dio albuma kao najkvalitetniji, no tek s posljednjom „Bezdna“ Fonija ozbiljno izlazi iz dotad uctanih okvira i pokazuje da je u stanju otvoriti dimenziju ranih Jane’s Addiction, a autor ovih redaka bi upravo više takvih momenata htio čuti na ovom albumu. Takvi dijelovi (i eventualne pjesme) bi sigurno cijeloj dinamici dali jednu kvalitetniju dimenziju.

Ocjena: 7/10

(Samizdat, 2015.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate