Koncertni report

Bajaga, Josipa Lisac i Darko Rundek na 12. Pozitivnom koncertu u Domu sportova (Foto: Izidor Tačković)
12. Pozitivan koncert u Domu sportova - protiv AIDS-a i drugih pizdarija

Koncertni report

YU Grupa u Vintage Industrial Baru (Foto: Zoran Stajčić)
YU Grupa u Vintage Industrial Baru – rock mornari starog kova

Eric Clapton ‘I Still Do’ – značajni reunion s jednako legendarnim producentom

Kao i obično, trivije najbolje prodaju stvar. Tako je bilo i s 23. Claptonovim albumom 'I Still Do', jer se glasina o tome da je u album uključena snimka pokojnog Beatlea Georgea Harrisona, 16 godina od njegove smrti, medijima proširila poput požara.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Eric Clapton 'I Still Do'

Eric Clapton ‘I Still Do’

Naime, potpisano je gitarsko i vokalno gostovanje stanovitog Angela Mysteriosa u pjesmi „I Will Be There“, a poznato je da je to bio pseudonim Georgea Harrisona koji je koristio kad je svirao s grupom Cream krajem 1960-ih, točnije u pjesmi „Badge“ objavljenoj na albumu „Goodbye“. Također se znalo da su Eric i George bili dugogodišnji bliski prijatelji koji su zajedno i snimali, stoga je udica ‘Angelo Mysterioso’ bila toliko jaka da su se na nju upecali mnogi ugledni glazbeni mediji. I naravno, i Eric Clapton i njegov menadžment jasno su dali do znanja da nikad neće otkriti pravi identitet gosta, dakle ni potvrditi, ni negirati je li riječ o Georgeu Harrisonu, kao ni o njegovom sinu Dhaniju (nakon što su spekulacije dobile svoj nastavak).

No ipak daleko važniji detalj je ponovni zajednički rad s producentom Glynom Johnsom, čovjekom koji je radio na Claptonovim klasicima „Slowhand“ i „Backless“, a da se ne govori o čitavom nizu legendarnih albuma koje je Johns producirao poput „Sticky Fingers“ Rolling Stonesa, „Who’s Next“ The Who, „Mad Dogs And Englishmen“ Joea Cockera ili pak „Desperado“ Eaglesa, kao što je radio i kao audio inženjer na eponimnom prvijencu Led Zeppelina. Dakle trebalo je proći gotovo četrdeset godina kako bi se njih dvojica sreli. Uz to treba još i dodati da je autor naslovnice Sir Peter Blake, također nekadašnji Claptonov suradnik.

Sam album upravo i odiše nekom mantrom kasnih 1970-ih. Zvuk je prezentan i organski, a Claptonove gitare taman na rubu distorzije i signala iz ‘clean’ ulaza na pojačalu, skoro točno onako kako je Glyn Johns nekad osjetio kako trebaju zvučati “Cocaine”, “Lay Down Sally” i “Wonderful Tonight” – dakle stari Clapton zvuči kao ‘stari’ Clapton. I već to bi trebalo biti sasvim dovoljno što nudi „I Still Do“ iz čijeg naslova odiše još jedna samoironija, kakvu je u naslovu imao pretposljednji „Old Sock“.

U autorskom dijelu svega dvije pjesme potpisuje gospodin Slowhand („Catch The Blues“ i kolaboracijska „Spiral“ s Andyjem Fairweather Lowom i Simonom Climieom), dok nadahnuće s njegovim neprežaljenim uzorom JJ Caleom i dalje ne splašnjava nakon što je u cijelosti njegovim pjesmama posvetio prethodni album „The Breeze: An Appreciation Of JJ Cale“. Caleove pjesme na albumu su „I Can’t Let You Do It“ i „Somebodys Knockin’“.

Pet pjesama pripadaju legendama bluesa Robertu Johnsonu („Stones In My Passway“), Skipu Jamesu („Cypress Grove“), Leroy Carru (uvodna „Alabama Woman Blues“), zatim Maurice Sigler, Wayneu Mabelu i Alu Hoffmanu („Little Man, You’ve Had A Busy Day“), Irvingu Kahalu i Sammy Fainu („I’ll Be Seeing You“), kao što je uvrštena i tradicionalna „I’ll Be Alright“. Zanimljiv je i odabir pjesama folk meštara Boba Dylana („I Dreamed I Saw St. Augustine“) i Paula Bradyja čija je „I Will Be There“ podigla prašinu s Angelom Mysteriosom.

Cijedi se blues s „I Still Do“, onakav na kakav nas je Clapton odavno naviknuo, ali opet vješto popistički (i reggae) iskače iz njega kad osjeti da ritam albuma to zahtijeva. Nema ničeg novog i ‘spektakularnog’, ali gušt je uživati u ‘filigranskom vezu’ najviše kategorije starih majstora, kojoj Clapton odavno pripada, u trenutku kad je takvih majstora, nažalost, sve manje. A ovaj stari majstor je i dalje tu, odan svom stilu i odavno zacrtanoj misiji iskrene promidžbe glazbe podjarmljenih iz 20. stoljeća. Kao što i dalje ima štofa – može Clapton biti najbogatiji na svijetu, ali blues izvodi kao da je upravo ostao bez žene, posla i budućnosti.

Ocjena: 8/10

(Polydor / Universal Music, 2016.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate