Emotivna magija Ane Ćurčin i prasak Fonije u Vintage Industrial Baru

Ana Ćurčin, Fonija i Umreti fit nastupili su u sklopu koncertne večeri Dozvoljeni četvrtak koja se jednom mjesečno održava u zagrebačkom Vintage Industrial Baru.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Ana Ćurčin u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)

Ana Ćurčin u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)

Čovjek uči dok je živ. Nema unaprijed dobivenih bitki. Iskreno, nakon što je Stray Dogg rasprodao malu dvoranu Lisinskog, očekivao sam u najgorem slučaju bar brojčano pola njih na promociji albuma „Sketches of Belonging“ njegove beogradske kolegice Ane Ćurčin sinoć u Vintage Industrial Baru. Barem pola njih koji to uistinu slušaju i prate, barem pola njih koje zanima kako Ana zvuči uživo s bendom kojeg je također po prvi put predstavila u Zagrebu. Prevario sam se. Ne znam jel’ nas sveukupno sinoć bilo stotinu.

Galerija

Ana Ćurčin u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)
Fonija u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)
Umreti fit u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)
Ana Ćurčin u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)
Ana Ćurčin u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)
Ana Ćurčin u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)
Ana Ćurčin u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)
Publika na Dozvoljen četvrtku u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)
Publika na Dozvoljen četvrtku u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)
Publika na Dozvoljen četvrtku u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)
Fonija u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)
Fonija u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)
Fonija u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)
Fonija u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)
Fonija u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)
Fonija u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)
Publika na Dozvoljen četvrtku u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)
Umreti fit u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)
Umreti fit u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)
Umreti fit u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)
Umreti fit u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)
Umreti fit u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)
Umreti fit u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)

A to je svakako bila šteta, jer večer je bila odlična, ne samo zbog Ane Ćurčin koja trenutno spada u sami vrh novog kantautorstva u regiji. A sad je očigledno da o tome neumorno treba i dalje pronositi glas, jer šteta je za nas kao publiku ako ona ostane anonimna.

Obzirom da je Dozvoljeni četvrtak osmišljen kao večer jednakih, bez obzira na redoslijed nastupanja, onda je i ovog puta red krenuti od početka. Večer je otvorio Umreti fit, mađarski bend iz Szegeda koji pored toga što sve tekstove ima na srpskom jeziku (a većina članova su Mađari), svoj stil zove „YU wave“. Zvučali su kao da ste se kojim slučajem zatekli na nekom koncertu domaće alter punk scene prije tridesetak godina.

Umreti fit u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)

Umreti fit u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)

Volio bih biti u uvjerenju da je Umreti fit u svom stavu ‘hardcore hommage’ jednom Šarlu akrobati (a pomalo i Pekinškoj patki) namjerno zabarikadiran u tom svom jedinstvenom „Niko kao ja“ svijetu u kojem se još nije dogodila ni jedna Disciplina kičme. Volio bih da mi kroz glavu nisu išle misli, dok sam ih gledao, o tome kako smo mi imali jedan sasvim drugačiji socijalizam od susjeda Mađara, kako smo imali opaku rock scenu, dok su oni uistinu imali teror, jer Umreti fit su u sebi imali tu jednu jaku dozu zastarjelosti. Možda i Zapadnjaci tako gledaju na nas; kao na neki vremeplovni kuršlus u kojem ono što mi mislimo da fora i moderno, njima zvuči kao odavno prožvakani trend. Nisu Umreti fit loši, dapače, iskreni su i nabrijani u svojoj misiji poput Lovšina kad je krajem sedamdesetih krenuo s Pankrtima. Problem je što pomalo zvuče kao da su krenuli kad i Pankrti.

Bit će da se taj njihov retro punk uistinu s razlogom zove YU wave. Umreti fit kao da su uistinu došli iz Jugoslavije, a nije ni to nešto što se svaku večer može čuti u Zagrebu.

Zato je Ana Ćurčin zvučala kao da kozmička kći Joni Mitchell. Njen četveročlani prateći bend (u kojem se našao i naš veteran scene Tomo Benzon) cijedio je raskošan i bogati zvuk poput melase preko pozornice, naravno potpuno podređen Aninim glazbenim instinktom, njenim istančanim osjećajem za gradaciju, kad je svaki ton nova emocija u spektru, kad taj njen prigušeno-promukli glas ispunjava zrak supstancom zbog koje nekad glazbu držimo magijskim svojstvom.

Kao da se osjetilno nađete u u nekom spotu gdje se film vrti usporeno i gdje se uživo događaju inače iscenirani detalji. U slučaju Aninog koncerta prilikom izvođenja pjesme „Keep Quite“ padala je tako kraj nje jedna konfeta koja je tko zna od kad i od kojeg koncerta stajala negdje blizu stropa, da bi ‘filmski odabrala trenutak kad će pasti’. Predstavljanje novog albuma krenulo je s „Unknown“, „Keep Quiet“, i „Remain Calm“, no to nije sprječavalo Anu i bend da izvode i najnovije, tek nastale i još nesnimljene, pjesme. I to potpuno oslobođena onog „poslovnog“ poriva glazbenika, u smislu: „je li vrijeme za to?“. Osjećala je da to novo također treba podijeliti s publikom koju je i za kraj, kad je pozvana na bis, nagradila s još jednom pjesmom predstavljenu riječima: „Napunila sam jučer 30 godina“. Za mnoge sinoć, Anin koncert bio je vrhunac večeri.

Fonija i Tena Rak u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)

Fonija i Tena Rak u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)

No mladi makedonski punk rock trojac Fonija bio je zaslužan za završnu katarzu. Možda bi bilo najbolje reći da kad je Fonija uspostavila niz pjesama s kojima je u plesnom klimaksu držala prisutne do te mjere da se i Tena Rak (Vlasta Popić, Felon) popela na pozornicu i pridružila se Deniju Krstevu (vokal, gitara), Stefanu Ristovskom (bas) i Kristijanu Lafazanefskom (bubnjevi) da su to stvarno bile eksplozije (pozitivnih) emocija.

Bilo je pomalo nestvarno da jedan mladi trio može toliko zakuhati stvar, a zvučali su kao i na albumima. Pjesma „Ulici bez ime“ s posljednjeg „…bez ime“ kao da je bila puštena s matrice, a ‘prašilo’ se s lakoćom i zadovoljstvom,  počesto bez pauze između pjesama, ali s dovoljno kontrastiranja u aranžmanima tako da je i onima koji su ih po prvi put čuli bilo jasno da se pjesme izmjenjuju.

Gledao sam puno puta i Overflow i Debelog precjednika, ali takav flow kakav je sinoć imala Fonija, nisam vidio, a opet nije riječ o bendu kojem je melodični punk najveći imperativ, već mogu oni zadovoljiti i publiku koja slini na Repetitor.

Rizik organizatora Dozvoljenog četvrtka nije se finacijski isplatio sinoć, ali fantastična svirka Fonije važan je prvi korak koji treba pozdraviti, probijanje leda koje će se kad-tad isplatiti, jer bila bi veća šteta da nam se ovaj bend uopće nije dogodio pred očima i ušima. Još jedna lekcija o tome koliko kvalitetnih stvari ima ova regija i koja nažalost nisu dovoljno dostupna većini očiju i ušiju. Razlog više da cijenimo to što postoji jedan Dozvoljeni četvrtak.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate