Elbow ‘Little Fictions’ – soundtrack života običnog tempa

Guy Garvey i Elbow na glazbenoj sceni današnjice predstavljaju rijetku, dragocjenu biljku – riječ je o skupini običnih, samozatajnih, sredovječnih tipova koji su, naizgled bez pretjeranog truda, nanizali neke od najljepših albuma novijeg britanskog pop-rocka.

Elbow 'Little Fictions'
Elbow ‘Little Fictions’

Sve je počelo prije devet godina sa „The Seldom Seen Kid“, četvrtim studijskim izdanjem koje je manchesterskom bendu donijelo prestižnu nagradu Mercury i preko noći ih lansiralo u otočki mainstream, nakon čega su uslijedili podjednako kvalitetni i uspješni „Build a Rocket Boys!“, „The Take Off And Landing Of Everything“ te novi „Little Fictions“ kojim su ovih dana zaokružili svoj „poker asova“.

Usprkos spomenutim uspjesima, članove grupe i dalje na redovnoj bazi možete vidjeti kako tramvajem putuju na snimanje ili ispijaju piće u nekom od kultnih gradskih kafića, a čak i najveći koncerti, poput onoga koji sam prije nekoliko godina pogledao u rasprodanoj manchesterskoj Phones 4U Areni, više nalikuju svirkama za frendove, čak i kada pred njima stoji više od 10.000 ljudi. Guy je tom prilikom u par navrata „locirao“ osobe u publici kojima je posvetio pjesmu te je s dotičnim ili dotičnom i razmijenio nekoliko povika, dodatno izbrisavši granice između Elbowa i njihove publike.

Takav image zacementirali su stihovima u kojima se bave univerzalnim, svima nam toliko razumljivim temama o ljubavi, prolaznosti života, odrastanju i „fikcijama“ za koje se, unatoč svim razočaranjima i zabludama, i dalje očajnički pokušavamo uhvatiti.

Glazbeno, sedmi je studijski album trebao donijeti velike promjene u zvuku, izazvane odlaskom bubnjara Richarda Juppa kojeg su, barem u fazi skladanja, pokušavali nadomjestiti loopovima i ritam-mašinama. „Gentle Storm“, jedan od najavnih singlova, tako otvara beat koji bi u rukama nekog drugog vjerojatno postao početak plesnog hita, no u slučaju Elbowa predstavlja tek uvod u fini midtempo posvećen Guyevoj novopronašloj ljubavnoj sreći. „All Disco“, pak, u press materijalima je opisana kao pjesma inspirirana Black Francisom i Pixiesima, dok u konačnoj verziji više nalikuje Coldplayu iz dana kada su ovi još nešto i vrijedili.

U cjelini, ponovno su u pitanju raskošno aranžirane balade u kojima možemo prepoznati tragove artističkih vrhunaca Petera Gabriela, povremeno i kasnije faze Pink Floyda, orkestralni art-pop, ali i svu onu melankoliju koja je trajno zarobila duše slavnih Manchesteraca poput Morrisseyja i Iana Curtisa. Vrijedi izdvojiti i sedirane, pastoralno nježne „Head for Supplies“ i „Montparnasse“, pri čemu se ova druga zvukom pomalo naslanja i na „Lippy Kids“, tekstualno ključnu skladbu albuma „Build a Rocket Boys!“. Kreativni vrhunac nedvojebeno je ostvaren s osam i pol minuta dugom naslovnom pjesmom u čijem finalu vokal prati hipnotičan vrtlog psihodeličnih orkestracija, teme na klaviru kao ispale s kakvog filmskog soundtracka i hip-hop ritmova.

„Little Fictions“ je možda i najoptimističniji uradak Elbowa dosad iako se to prvenstveno i gotovo isključivo odnosi na tekstove. U glazbenom smislu sedmi album ne sadrži previše novoga i drugačijega, što mu je vjerojatno najveća vrlina i najbolja preporuka zbog koje biste ga trebali čim prije poslušati.

Ocjena: 9/10

(Concord, 2017.)

Share this...
Share on Facebook5Share on Google+0Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn0

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh