Koncertni report

Svemir u KSET-u na ponovljenom koncertu (Foto: Ivan Laić)
Svemir u KSET-u odsvirao do kraja

Filmska recenzija

The Eyes of My Mother
'The Eyes of My Mother' - istinski poremećen arthouse horror

Dr John Cooper Clarke & Hugh Cornwell ‘This Time It’s Personal’ – bljedunjavi šlager pankeri

I pankeri imaju pravo biti sentimentalne duše – moglo bi se 'u prijevodu' protumačiti naslov albuma 'This Time It's Personal' koji su združeno snimila dva prvaka tog pokreta; John Cooper Clarke i Hugh Cornwell, ali ipak iza uglađene naslovnice bi morao stajati jednako tako uglađeni pristup glazbi, a to ovdje nije slučaj.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Dr John Cooper Clarke & Hugh Cornwell 'This Time It's Personal'

Dr John Cooper Clarke & Hugh Cornwell ‘This Time It’s Personal’

Riječ je o albumu obrada iz vremena mladosti Johna Cooper Clarkea i Hugha Cornwella, a to je za obojicu apsolutni izlazak iz sigurne zone vlastita djelovanja. John Cooper Clarke, koji je za ovu priliku sebi dodijelio i titulu doktora i time načas uspješno na trenutak zbunio svakoga tko je ovlaš pogledao naslovnicu i pomislio da se možebitno radi o projektu njuorlinške legende Dr. Johna, prvi je koji je u povijesti ponio titulu punk poete tijekom punk rock ere s kraja 1970-ih i početka 1980-ih – nekonformistički frik koji je tijekom desetljeća postao i kultna figura popu jednog Dona Lettsa, dok Hugha Cornewella kao vodeću figuru Stranglersa posebno ne treba ni predstavljati.

Zanimljivo je da se Cornwell na albumu mikrofonu približio samo u pjesmi „Donna“ Ritchieja Valensa i to kao prateći vokal, dok ulogu glavnog croonera od početka do kraja ima Clarke podsjećajući na nekog davnašnjeg rivala Neila Diamonda pa čak i Deana Martina. Dakako kronologija deset uvrštenih pjesama jasno ukazuje kako se „This Time It’s Personal“ niti u jednom segmentu ne dotiče peroda punka, a ni sam rock nije pretjerano istaknut.

Šlagerski niz otvara „It’ Only Make Believe“ koju je davne 1959. proslavio pjevač Conway Twitty, slijedi ju njuorlinški klasik „Way Down Younder In New Orleans“ iz 1922. Creamera i Laytona koju su izvodili mnogi, od Satchma pa nadalje, a čini se kako je Clarkea najviše inspirarala verzija Freddyja Cannona. Uvodni triptih zatvara evergrin „Spanish Harlem“ Leibera i Spectora.

Tu zvučnu uljuljkanost koja neodoljivo premješta slušatelja u neka davna usporena vremena strogo propisanih kodova odijevanja, zalizanih frizura i sentiš zavodljivosti ljetnih terasa prekida „Macarthur Park“ Jimmyja Webba. Pjesma koja je svojevremeno inspirirala jednog Waylona Jenningsa da joj dao country štih ili pak disco kraljicu Donnu Summer koja ju je odijenula u moderno plesno ruho svog vremena, Clarkea i Cornwella odvela je u neprimjerenom pravcu.

Naime, oni su je zamislili kao Jethro Tull verziju, angažiravši čak i samog Iana Andersona za solo na flauti. Upravo na tom drugom dijelu pjesme kad original razlome ritmičkim igrarijama a la Jethro Tull do izražaja dolazi sva neprirodnost drum programminga u srazu sa živim glazbenicima. A misao zašto ovaj dvojac za nešto tako „osobno“ nije angažirao poštenog bubnjara, autora ovih redaka od tog trenutka pa do kraja albuma nije prestajala proganjati, kao što ga je sve više počela smetati sve uočljivija beskrvnost ritam stroja u finesama koje su oduvijek bile rezervirane za bubnjara od krvi i mesa.

Nema ništa gore od ritam mašine koja se maskira u pravog bubnjara, to se odavno pokazalo kao jedno od temeljnih pravila u pristupu. Ako je ritam sintetički, to jednostavno treba tako i prezentirati, čak i naglasiti. Upravo zbog toga nakon „Macarthur Parka“ album sve jače počinje dobivati konture nedovršenog demo materijala koji se definitivno urušava s „Donna“ i „Jezebel“, nakon čega ga više ni „Love Potion No. 9“ i posljednja „Sweeter Than You“ ne mogu spasiti.

„This Time It’s Personal“ se ponajviše iz tog razloga ne može uzeti ni kao namjerna Clarkeova i Cornewellova šala, jer nije tako ni prezentirana u ostalim segmentima, počevši i od naslovnice koja je osmišljena kao stilski vintage high class. A najgore je što iza toga vintage high classa stoji programirani bubanj. Više je koštao fotograf i odijela u kojima je dvojac tako frajerski pozirao, nego što bi koštalo unajmljivanje bilo kojeg starog ili sredovječnog bubnjara koji po britanskim pubovima i svadbama svira te općepoznate evergrine jednom rukom i zavezanih očiju.

Dakle, nije Clarkeu i Cornwellu trebala nikakva simfonijska raskoš za ovako nešto, već osnovni živi element ritam sekcije s kojim bi patina prošlosti ovog albuma bila potpuna i dakako smislena. Još je veći misterij kako se nije našao nitko u britanskom Sonyju da ove dvije legende vrati na popravni ispit diplomatskim naputkom: „Dečki, tih godina nije postojala ritam mašina, to će vam za parstotinjak funta odlupat prvi slobodni studijski bubnjar. Pa se onda vratite. Ništa osobno.“

Šteta, jer John Cooper Clarke u svom glasu posjeduje sve što je potrebno za ovakav pothvat.

Ocjena: 6/10

(HS Records / Sony / Menart, 2016.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate