Došao je kao fantom slobode i pokazao što zna…

Točno trideset godina prošlo je od snimanja koncertnog albuma Azre ‘Ravno do dna’. Mjesto radnje: Kulušić, Zagreb. Glavne uloge: Štulić, Leiner, Hrnjak. Rok trajanja: neograničen.

Azra – Ravno do dna

Postoje milijuni koncertnih albuma i postoji „Ravno do dna“. Postoje nebrojeni bitni i veliki koncerti u kolektivnom sjećanju i postoji sedam rekordnih dana rasprodanog Kulušića. Postoje rokeri, buntovnici, poželjni i subverzivni, melankolični i bijesni, i postoji Branimir Štulić. Pjesnik i bitnik. Barem je tada bio, prije negoli je postao opsesivni sakupljač balkanskog narodnog blaga, bizarna varijanta Ljube Stipišića. Tada, 21. listopada 1981., prije točno trideset godina, na analognu traku snimljeno je preko 120 minuta grčevite borbe jednog čovjeka protiv sistema, protiv samoga sebe, protiv struje. Azra u ranim danima, na vrhuncu uzleta, s visokom podignutom šakom.

Jedan je beogradski novinar u to vrijeme opisao vlastitu idealnu smrt: Harleyjem sa 200 na sat u stablo, s Marlborom u ustima i Azrom u ušima. Takav je valjda bio krajnji efekt Azrinih koncerata prije tri desetljeća. Ekstreman, baš poput Johnnyja. Uvijek do kraja, uvijek između krajnosti.

Trostruki koncertni album „Ravno do dna“ po mnogočemu na ovim prostorima nikada nije nadmašen, a kako godine prolaze, teško da će i biti. Evo zašto…

Znoj umjesto demonstracije sile. Poznajete li neki hrvatski bend kojemu je predloženo da snimi live album u Domu sportova, a oni se na kraju ipak odluče za klub kapaciteta 900 ljudi? Nepoznato je koliko je Štulić vagao odluku u glavi, no znoj, gužva i neposredan kontakt s publikom bilo je jedino što je tada poznavao i u čemu je najbolje funkcionirao. U Dom sportova je s kamerama i reportažnim kolima ušao nekoliko godina kasnije; „Ravno do dna“ i „Zadovoljština“ – dva potpuno različita svijeta, koncertni blitzkrieg i labuđi pjev. Kulušić se počeo puniti 19. listopada, trebalo je trajati pet dana za redom, a naknadno su dodana još dva koncerta, pa je na kraju rekordan sedmodnevni maraton vidjelo oko sedam tisuća ljudi. Sasvim solidno popunjena velika dvorana Doma sportova, koja je, srećom, ipak ostala zjapiti prazna.

Bez predaha. Tekovine tehnološkog razvoja, financijskog nazatka i sveopće ignorancije dovele su do toga da je danas gotovo nezamislivo da se na tržištu pojavi nekakav trostruki album, osim pojedinih box-set izdanja namijenjenih isključivo kolekcionarima. Azrin koncert trebao je biti dvostruki, tako su barem očekivale glavešine Jugotona i tehničari u reportažnim kolima parkiranim ispred Hrvojeve 6. Ali gdje napraviti rez? Johnny, Leiner i Hrnjak nisu stajali, koncerte su odvozili u jednom dahu, selekcija odabranih naslova nije dolazila u obzir. Snimljena su dva koncerta, 19. i 21. listopada, izbor je pao na ovaj drugi – trosktruki album, 44 pjesme, 122 minute sirove energije, tri namjerno ostavljene greškice, publika koja ne želi otići. A sve samo godinu i pol dana nakon Azrinog prvijenca.

Album u albumu. Štulića su mučile muze, nisu mu dale mira. Njegova hiperprodukcija vjerojatno nije zabilježena ni u svjetskim razmjerima: prva četiri albuma na ukupno osam vinila, s tim da je u kasnijim fazama i dalje posezao za svojim škrabotinama iz ranih osamdesetih. Zato je, da ne dosađuje previše Siniši Škarici, imao plan. Na „Ravno do dna“ je uvrstio čak 14 novih pjesama, koje su tada u Kulušiću prvi put izvedene. Evo ih: „Ravno do dna“, „Đoni budi dobar“, „Rođen da budem šonjo“, „Visoko iznad vlakova“, „Plavo – smeđe“, „Reket Roll iz šume Striborove“, „Vrata podzemnih voda“, „Svjetska lada“, „Sestra Lovel 1984“, „Ne želim ništa loše da ti uradim“, „Prokleto ljut“, „Sjaj u kosi“, „Ostavi me nasamo“ i „Nedjeljni komentar“. Cijeli jedan album, i to kakav. Naslovna pjesma, zatim „Lada“, „Šonjo“ i „Komentar“ neke su od najsnažnijih poklika koji su ikada odjeknuli ovdašnjim novim valom.

Radni logor. Boris Leiner tvrdi da je nakon svakog koncerta cijedio tenisice, a Mišo Hrnjak misli da bi sve mogao ponoviti i danas, ali s nekoliko pauza za pišanje. Johnny je nametnuo udarnički ritam, probe su bile poput nogometnog treninga, kašnjenje je bilo zabranjeno, sviralo se satima, svakodnevno. Azra poput radnog logora; red, rad i disciplina pod strogim okom narogušenog šefa. Greške nije smjelo biti, stoga bi bilo zanimljivo čuti što je rekao samom sebi kad je na snimci čuo da je zaboravio jedan stih na „Užas je moja furka“. Nije bitno, Azra je prije trideset godina u Kulušiću djelovala kao superbrzi vlak kojega je mogao zaustaviti samo prazan rezervoar. Ili zid.

Sve ili ništa. „Nedjeljni komentar“ pomutio je zadovoljstvo odrađenog posla. Iako su prst mogli uprijeti u još stotine drugih stihova s albuma, dežurnim cenzorima zasmetala je pjesma koja je od prve udarala u glavu: „Čitam nedjeljni komentar koji jasno kaže: tko ne misli ovako taj kleveće i laže. Ljudi bez kalibra i bez ideje ufuravaju nam istine crno-bijele…“ Johnny je bio svjestan da je Jugotonova zlatna koka i da može postaviti ultimatum potrčcima koje je navodno slao Stipe Šuvar: ili sve ili ništa. Išlo je sve, uz kompromisnu fus-notu „lokalnim bogovima“, kao što su nekoliko mjeseci ranije „Kurvini sinovi“ bili posvećeni „imperijalizmu i hegemoniji“. „Nedjeljni komentar“ samo je jedan od Johnnyjevih uglazbljenih nepoćudnih političkih osvrta koji bi jednakom istinitošću funkcionirao i u desetljećima koja su uslijedila.

Snaga. Bez imalo pretjerivanja, s malom dozom patetike i daškom nostalgije, s tridesetogodišnjim pogledom unazad, „Ravno do dna“ i dalje zvuči nadrealno, nestvarno, subverzivno, revolucionarno, svježe i snažno. Album je to koji nezaustavljivo nosi, mijenja živote, odgaja, stvara stavove. Bolno romantičan i bijesan. Nije stoga ni čudno što su ga HDZ-ovci u osvit demokracije slali potencijalnim sponzorima među dijasporom u Australiji kako bi ih uvjerili da se nacionalna svijest u Hrvatskoj budi. Za razliku od njih, ovo kolosalno koncertno ostvarenje preživjet će i još koju stotinu godina, HDZ ne bi trebao ni ove izbore.

P. S.
Prije godinu dana, u jednoj birtiji s gotovim jelima na rubu Zagreba, odlučeno je da se portal, koji je tada bio programiran samo u frustriranim glavama svojih pokretača, nazove Ravno do dna. Prevelike rasprave nije bilo; naglas izgovoren naziv u trenu je utjelovio sve ono što smo zamislili postići – kontra struje i težim putem zaigrati na sve ili ništa. Do dna. Dom sportova može pričekati, zasad nam je dovoljan i Kulušić.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 € 5.00 € 10.00 € 20.00 € 50.00 € 100.00 € 200.00 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Tema

Pjevajmo do izbora

Muzika ne dobiva izbore. U to su izgleda podjednako uvjerene sve političke
Idi na Vrh
X