Koncertni report

Bajaga, Josipa Lisac i Darko Rundek na 12. Pozitivnom koncertu u Domu sportova (Foto: Izidor Tačković)
12. Pozitivan koncert u Domu sportova - protiv AIDS-a i drugih pizdarija

Koncertni report

YU Grupa u Vintage Industrial Baru (Foto: Zoran Stajčić)
YU Grupa u Vintage Industrial Baru – rock mornari starog kova

‘Dogvil’ na Ljetnim noćima Teatra EXIT – Psetograd, Srbija

Godine 2003. danski je redatelj Lars Von Trier privukao veliku pažnju neobičnim, pokazalo se i zanimljivim te u svakom pogledu uspjelim pokusom, dramskim filmom, svojevrsnom antiamerikanom s čestima gangsterskog filma, 'Dogvilleom', neskriveno snimljenim u filmskom studiju, s kredom iscrtanim tlocrtima umjesto scenografskih objekata.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
'Dogvil' (Foto: House.mikser.rs)

‘Dogvil’ (Foto: House.mikser.rs)

U neku ruku, posve je logično da taj začudan hibrid ogoljelo teatarske stilizacije i filmskih postupaka dobije i svoju kazališnu obradu, a u regiji tog se posla latio buntovno-kontroverzni srpski redatelj Kokan Mladenović. Nastao u koprodukciji Mikser Teatra, SKC Novi Sad i Marka Grubića, „Dogvil“ je gostovao na Ljetnim noćima Teatra EXIT, u dvorani F22.

Reklo bi se, možda, ništa lakše – radnju Von Trierova filma dovoljno je naprosto postaviti, preslikati, preseliti na pozornicu, jer je i pred kamerama bila kazališno organizirana, eventualno uz kraćenje podugačkih (u filmu ne i predugačkih) 178 min na ‘razumnije’ trajanje. Vjerojatno bi i to bio posve dobar komad, no bi li imao smisla?

Mladenović je, dakako, odlučio postupiti drukčije. „Dogvil“ je, doduše, dobrano skratio (na stotinjak minuta), zadržao je važnije pripovjedne linije i motive i, poput Von Triera, koji je i autor scenarija svog „Dogvillea“, ispripovjedao zanimljivu i uzbudljivu priču smještenu u zabačeno američko mjestašce, naselje, u kojem se niotkuda – u bijegu pred gangsterima – nađe lijepa Grace (Tamara Aleksić). Članovi složne zajednice malih ljudi dobrodušno je sklone kod sebe, no malo po malo počinje se pokazivati i drugo lice ‘pitomih svakovića’.

'Dogville'

‘Dogville’

Držeći se Von Trierova majstorskog igranja klišejima koje domišljato iskošuje, Mladenović nadahnuto, ritmički napeto, a sveudilj lakoruko izmjenjuje pripovjedanje s prepričavanjem i objašnjavanjem, glumci, redom sjajni, izvanredno se uvjerljivo prebacuju iz uloge u ulogu – Branislav Trifunović i Milica Majstorović igraju sve stanovnike Dogvila – a svaka epizodica, sve prilično kraćahne, odzvanja, diše, pulsira baš kako treba, na razmeđi stilizirano skicoznog i životno zaokruženog, u skladnom ravnovjesju s ogoljelom scenografijom i suzdržano sugestivnim kostimima koji jedino Grace odijevaju u jarko crveno, poput kakve Crvenkapice, dok su (svi) ostali u jednostavnoj tamnosivo-crnoj odjeći, tek prigodno obojenoj kakvom vrpcom, vestom, kapom…

U jednom pogledu posve razumljivu, u drugom podosta zagonetnu zgodu Mladenović čita i tumači kao metaforu otuđenja, propasti i zlorašća svoje domovine Srbije, što osobito naglašeno potcrtava izvedbama pjesama za koje je sam napisao pankersko prosvjedne društveno angažirane tekstove, a koje uživo izvode glumci i trio VROOM (Adrijana Belović, Jamal Al Kiswani, Marko Grubić) te videoprojekcijama što prikazuju tmurnu, iskrzanu sliku Beograda, kao i ogorčeno oporim tonom cjeline.

Takva konkretizacija, mudro, ipak nije nametnuta kao jedini mogući doživljaj, pa se bogatsvo Von Trierova izvornika u proćućenoj preradi Mladenovića i suradnika može upiti na razne načine, kako kome odgovara, kako je tko senzibiliziran, no u svakom slučaju kao vrijedan, uzbudljiv, vreo kazališni doživljaj koji plijeni pažnju i želi ostaviti traga u gledateljevim mislima, a ne ga samo bezazleno orazbibrižiti.

(Teatar EXIT, scena F22, Zagreb, 13. srpnja 2016.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate