Album je istovremeno i podsjetnik na one izdanke rock generacije 90-ih koji su taj rock uistinu živjeli. Dik O’Braz je upravo u toj ‘uzmi ili ostavi ladici’ koja ne nudi atrističke vratolomije, ali je iskrena u svojoj ‘in your face’ filozofiji.
Samoborski bend Dik O’Braz oformljen je 1994., a iste godine je pobijedio na tek pokrenutom pulskom Art & Music Festivalu. Znakovito i jedna i druga priča bile su dio glazbenog ‘pokreta otpora’ valu kiča koji je nakon domoljubne histerije kroz crodance dobrano zagadio domaći scenski prostor čije posljedice se i danas osjećaju. Jedino znakovito po pitanju današnjice jest da se nezavisna scena održala i da je i dalje jedini rasadnik kvalitetnih imena i poteza, naravno s obrnuto proporcionalnim finacijsko-medijskim efektom. Da je drugačije, prošlogodišji reunion Dik O’Braza nakon više od desetljeća bio bi ipak neki značajnije popraćeni događaj.
Na sreću, bend predvođen pjevačem i basistom Tomislav Kleščićem Lobićem nije se oformio zbog skupljanja lovorika. Slogan djelovanja Dik O’Braza može se sažeti u stihove: „Mi nemamo drugi put“ iz pjesme „Za nas nema milosti“. Oni se ‘moraju smijati ili će poludjeti’ – kako to ‘šiba’ iz uvodne „Moram naći zabavu“ koja bez previše okolišanja najavljuje i otkriva snagu i ritam albuma „Živ sam“.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=6BwVUZJkUSQ[/youtube]
„Živ sam“ je stilski gledano spoj hardcore izravnosti i motorheadovsko brektanja čvrste, neumoljive i bučne mašine, ali ono najvažnije u tome je pravovjernost iz koje sve proizlazi. Dik O’Braz je ona stara sorta – bend koji ima svoj stav i zvuk i izvan toga ne izlazi. Ne osvrće se ta trojka previše na trendove i osjeća se da Klaščić Lobić, Sting i Balent više vole biti živi relikt (koji vrišti da je živ), nego kopija nečega drugog, a pogotovo samih sebe.
Album je tako istovremeno i podsjetnik na one izdanke rock generacije 90-ih koji su taj rock uistinu živjeli. Dik O’Braz je upravo u toj ‘uzmi ili ostavi ladici’ koja ne nudi atrističke vratolomije, ali je iskrena u svojoj ‘in your face’ filozofiji. No opet obzirom da su stvari u današnjici ipak drugačije posložene, 15 pjesama (12 regularnih + 3 stara bonusa, među njima i ‘klasik’ „Moja duša pijana od piva“ koja je bila 1998. uvrštena i na 3. Franjićevu kompilaciju „Bombardiranje New Yorka“) nude određenu širinu, ne toliko zbog dikatata vremena koliko zbog iskustva nakupljenih godina.
No dok je u pjesmi „Zakoni“ dobro provučena trubačka linija Stipe Mađora, toliko je pomalo nepotrebna vokalna narativa Seje Sexona iz Zabranjenog pušenja u „Djevojci iz Samobora“, kao što ima i slabijih momenata poput pjesme „Debela žena“ u kojoj taj neki komično-ironični element ne pogađa gdje treba (bar kad je riječ o koncepciji albuma), a vjerojatno je i gađana neka korelacija s coverom koji potpisuje naš legendarni strip autor Dubravko Mataković.
„Živ sam“ možda neće u tolikoj mjeri privući juniore, no daleko od toga da je ostamotio seniorsku publiku. Bar onaj dio koji iskreno za sebe još uvijek može reći: „Živ sam“.
Ocjena: 7/10
(Dallas Records, 2013.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
