Deset životnih uloga Sare Renar

Razgovor s progresivnom domaćom kantautoricom nekoliko sati prije njezina nastupa na Hrvatskom festivalu putnika u Šibeniku.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Sara Renar u Azimutu (Foto: Hrvoslav Pavić)

Sara Renar u Azimutu (Foto: Hrvoslav Pavić)

Uvijek je zabavno na koncertu Sare Renar pronaći nekog tko su tu slučajno našao, nimalo ili površno upućen u lik i djelo zagrebačke kantautorice. Evo, recimo, lokalni šibenski obrtnik, poznavatelj glazbe, ali rijedak posjetitelj koncerata. „Ima li u nas išta bolje od ovoga?“, upitat će retorički poslije na šanku, nakon sat i pol stajanja u prvom redu pred binom u Azimutu. Sara Renar, postalo mu je jasno već nakon standardnih „Ona se budi“ i „Notturna“, „ima sve“: i pjesme, i gard, i nastup, i izgled, i drčnost. Ima i Zdeslava Klarića na klavijaturama, ali, što je možda i najvažnije, ima i onog nervoznog crva u mozgu koji je tjera da istražuje i propituje granice vlastite kreativnosti.

Sara je sinoć po četvrti put nastupila u Azimutu, u sklopu Hrvatskog festivala putnika. Njezin dosad najduži i najbolji koncert u Šibeniku. Razgovor u kojem smo pokušali secirati sva lica Sare Rernar napravljen je uoči tonske probe…

1. SARA KAO ARHITEKTICA

– Pa znaš što, nisam bila loša. To sad ispada jako neskromno, ali bila sam druga na prijemnom na faksu. Nakon nekoliko uspona i padova tijekom godina, na kraju sam postala demonstrator na Katedri za urbanizam. Diplomirala sam, upisala doktorat u Beču… Al’ gle, biti arhitekt u privatnoj firmi, u ovakvom divljem kapitalizmu u Hrvatskoj, užasno je nezahvalan posao. Rano sam osvijestila da je pitanje bih li se mogla dugoročno time baviti na taj način. Možda sam i zbog toga upisivala doktorat i išla više prema tom akademskom svijetu. Da nije bilo ove priče s muzikom, ja bih vjerojatno sad nešto radila na faksu u Beču.

Ali ta te struka vjerojatno pomalo i naučila da si u svom umjetničkom djelovanju disciplinirana, fokusirana i da paziš na detalje.

– Arhitektura te nauči strukturirano razmišljati. Za razliku od recimo slikarstva, u arhitekturi postoji investitor i postoji rok, kao i niz nekakvih ograničavajućih faktora. Arhitektura je zapravo jedan matematički zadatak…

Kao i glazba uostalom…

– Apsolutno. Moja struka me zapravo naučila kada reći „dosta“. Naravno da ti studijski miks možeš čačkati do beskonačnosti, pogotovo sad kad je sve digitalizirano, a arhitektonski način razmišljanja te jako nauči paziti na detalje, razmišljati od malog mjerila prema krupnom, i da skicu i ideju pretvoriš u dosljednu cjelinu.

2. SARA KAO GLAZBENICA

Odustajanje od karijere u arhitekturi bio je rizik…

– Bio je, ali ne toliki koliko se to na početku čini. Ako ćemo strogo financijski gledati, mladi arhitekti na zarađuju bogzna koliko. Svi smo mi odgojeni na način socijalno, zdravstveno i redovna plata, ali pitanje je koliko to u današnjem svijetu uopće stoji. Kad sam osvojila Porina 2015., taman mi je tad bio i 28. rođendan, vratila sam se u firmu s tortom i šampanjcem i rekla: „Dovršit ćemo ovaj idejni projekt i sori…“ Ni sekunde mi nije bilo žao.

3. SARA KAO MODEL

– Intrigantna mi je cijela ta priča oko mode zato jer je to prisutno u bilo kojoj vrste medijske prezentacije i PR-a. Kad se pametno s time barata, to je jako snažno oružje. Sjeti se samo Bowieja…

Znači, nemaš problem naspram publike kad se pojaviš na naslovnici lifestyle magazina?

– Nemam, zato jer smo bara od četiri milijuna stanovnika. Ja bih bila presretna da postoji niz specijaliziranih medija i da je to način na koji ja mogu prezentirati glazbu, ali to nije tako. Ma… s vremenom ti sa svojom muzikom odgovoriš na sve, tako da se ne opterećujem. Lako je biti hejter na taj način, a imaš stalni posao i muzika ti je hobi. Meni muzika nije hobi, to mi je posao, od toga živim. Pritom ne radim bilo kakve kompromise, možemo mi pričati o tome kako ja njegujem svoju kosu, ali ne mislim prostituirati svoju privatnost.

(Foto: Hrvoslav Pavić)

(Foto: Hrvoslav Pavić)

4. SARA KAO GLASAČICA NA IZBORIMA

– Prije sam bila puno više aktivna kao građanin u nekakvim akcijama i protestima. Imam velikih problema sa stranačkom politikom, a onda to možemo proširiti i na pitanje sustava kao takvog. Jasno mi se da se od njega ne može pobjeći, a s druge strane, stvari su ustrojene tako da ljudi koji dođu na poziciju već su pristali na toliko kompromisa, da je vrlo upitno koliko se stvari mogu promijeniti. Mislim da je biti stalno angažiran po tom pitanju, jedan veliki posao i ne želim se gurati tamo gdje mi nije mjesto. Zadnjih sedam godina nemam ni televiziju, tako da je mainstream politika izvan moje sfere interesa… Jasno mi je zašto u nekoj maloj sredini netko nekog učlani u HDZ, razumijem to. Jasno mi je i zašto Bandića godinama biraju za gradonačelnika, jasna mi je cijela ta hobotnica i cijeli taj ekonomski sustav gdje ruka ruku mije. Srećom, privilegirana sam da u tome ne moram sudjelovati.

5. SARA I ZDESLAV

Zadnje dvije godine, od osvajanja Porina, neprestalno ste na putu ili u studiju. Kako funkcionirate?

– Odlično! Znamo se sad već dugi niz godina. Do sada sam imala priliku surađivati s puno glazbenika, a Zde je nevjerojatan talent. S toliko zajedničkog staža u nogama, skužimo se bez puno objašnjavanja i to je prekrasno. Naravno da je ponekad naporno, i njemu sa mnom i obrnuto, ali malo je ljudi koji su u stanju reći: „Okej, idemo sad na turneju u Crnu Goru sedam dana, nećemo se vratiti bogati što se love tiče, ali što se drugih stvari tiče, da“… Nema puno takvih ljudi, a da pritom sjajno sviraju i ne zajebavaju za vrijeme putovanja. To jako cijenim.

6. SARA KAO ČLANICA KOLEKTIVA MOSKAU

Tu, za promjenu, nisi u prvom planu…

– Pa to mi je super, konačno neki projekt da spotlight nije na meni. Prva suradnja s Moskau je bila lani kada su radili koncert u Attacku i nekako smo se skužili. Od tada naovamo je ispalo da sam svirala na svakom njihovom koncertu; radim noise na gitari, lupam u sve što se na sceni nađe, pjevam bekove

7. SARA KAO STIHOKLEPAC

Je li to, u tvom slučaju, mučan ili lagan proces?

– ‘Ajme, ja to jako volim. Dosad sam uvijek bila ispred same sebe; kad je izašao prvi album već sam imala neke skice za „Jesen“, „Tišina“ je imala svoj kostur već kad je „Jesen“ izlazila… Ali sad, kako sam stalno na putu, sustigla sam se. Zapravo, sad sam u fazi da se rukama i nogama borim da dobijem bilo kakvu vrstu rezidencije, jer baš osjećam da mi nedostaju mir i samoća za stvaranje. To su te dvije krajnosti posla: s jedne strane su svirke i festivali, energija i intenziteti, ali da bi nešto stvorio treba ti odmak od toga, da ne vidiš i ne čuješ nikoga. Zadnje dvije godine su bile toliko napumpane… Ne bojim se kreativne blokade jer uvijek se ima o čemu pisati, sad mi samo treba vrijeme za pisanje, a da pritom financijski ne propadnem.

(Foto: Hrvoslav Pavić)

(Foto: Hrvoslav Pavić)

8. SARA NA KONCERTU

Zahtijevaš koju sekudnu tišine za dobar loop, a to, barem u Dalmaciji, rijetko možeš dobiti.

– Pusti ti… Jučer u Makarskoj „Jesen“ je bila na bisu i kad sam rekla da mi treba tišina jer bi bilo stvarno glupo na kraju koncerta da mi prvi loop bude falš i bome…

I zašutili su?

– Da. Ma ovisi i koje je doba dana. Iza ponoći to teže ide, oko devet, deset sati navečer još nekako, ovisi i o promilima u krvi. Klub donosi sa sobom veselja, spontanosti i dovikivanja iz publike, što je sjajno, s druge strane ne možeš u klubu imati onu finu dinamiku kao u kazalištu.

Koji ti je ritual u backstageu?

– Kako kad i kako gdje. Bitno mi je da se ne najedem previše prije koncerta, izgasim mobitel i dovoljno mi je da sam sama pet minuta dok se šminkam i oblačim. I nije na odmet da je neka žestica pri ruci, ali ne previše…

9. SARA KAO KONZUMENTICA DOMAĆE GLAZBE

– U autu sad stalno slušam Porto Morto, zatim Bitipatibi novi i stari album, Valentino Bošković jasno…

Zašto je to „jasno“?

– Pa zato što je super, svaki hipsterski tulum koji drži do sebe će pustiti barem „Asinhrono“… Super mi je i novi album od Ivane Picek, to je jako dobro.

Što treba imati muzika koja bi tebe privukla, što tražiš…?

– Muda i iskrenost, u bilo kojem žanru. Tražim da im vjerujem. Tekst mi je užasno bitan. Primijetit ću ako je nešto produkcijski dobro, ali neću slušati samo zbog produkcije. Može biti potpuno falš, čak i tehnički slabije izvedeno na koncertu, ali ako vidim da to ima podlogu i dubinu, to je to što tražim. Ne zanima me, ni kod sebe ni kod drugih, da su stvari korektne i okej. Treba zaboliti, nasmijati ili rasplakati. Najgore je kad si ravnodušan.

10. SARA KAO KONZUMENTICA MEDIJA

– Teško mi je reći… Realno, najviše sadržaja konzumiram kroz portale i društvene mreže. A mislim da se podsvjesno sve više distanciram. Svi skupa, kao civilizacija, patimo od viška informacija i kad imam vremena trudim se ne buljiti u mobitel nego čitati knjigu. To mi je spas za psihu. Završila sam roman od Karakaša, sad počinjem opet Mešu Selimovića… Lijepo je kad te neki tekst dugo uvlači, pa staneš, pa razmišljaš…

 

Tekst je objavljen u suradnji s portalom TRIS.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Autor

avatar
Close
Pratite nas i lajkate