Glazbena recenzija

NLV
NLV 'NLV' – prvijenac za pamćenje

Koncertni report

Svemir u KSET-u na ponovljenom koncertu (Foto: Ivan Laić)
Svemir u KSET-u odsvirao do kraja

Desert Mountain Tribe ‘Either That Or The Moon’ – izvrstan otkivak psych rocka

Desert Mountain Tribe sadrži u sebi brojne utjecaje, ali je zato njegov psihodelični filter toliko unikatan da se može govoriti o jednom od najuzbudljivijih ovogodišnjih prvijenaca i izvan okvira pshiodeličnog rocka.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Desert Mountain Tribe 'Either That Or The Moon'

Desert Mountain Tribe ‘Either That Or The Moon’

Osnovani 2014. godine kada je uslijedio i dvanestinčni EP „DMT“, londonski trio Desert Mountain Tribe brzo je započeo s uspješnom klupskom fluktuacijom unutar psihodelične rock scene matičnog grada, kao i otvaranje koncerata etabliranim imenima kao što su Wovenhand, Damo Suzuki i The Wytches. Sve jača i mnogobrojnija psihodelična rock scena Europe, gdje se ističu festivali poput Eindhoven Psych Lab i Lisbon Psych Fest, koji su tijekom 2015. i ugostili Desert Mountain Tribe također je zapazila bend u dobrom svijetlu.

Ova 2016. godina donijela je debitantsko ostvarenje „Either That Or The Moon“ za hamburški label Membrain. Trio čine pjevač i gitarist Jonty Balls, te braća basist Philipp Jahn i bubnjar Felix Jahn i na ovom dugosvirajućem izdanju itekako opravdavaju postojanje svog malog, ali bučnog, plemena. To je jedan od onih albuma koje za istinski užitak treba slušati glasno i koji je u stanju glazbom iscrtati nove horizonte i uvjerljivo ‘voziti’ tim krajobrazima. Za to glasno slušanje zaslužan je stari, i već pomalo zaboravljeni, produkcijski trik u kojem se vokal stišava u odnosu na pratnju, upravo da bi se slušatelja potaknulo na pojačavanje glasnoće, a u takvoj situaciji primat uzimaju, kao putar, masni gitarski rifovi i grmljavina ritma, tko je slušao primjerice „Let It Bleed“ Stonesa zna o čemu je riječ.

Dakako takvim produkcijskim potezima se zna pribjegavati i kad je pitanju slabiji pjevač, no Jonty Balls spada u kategoriju prilično dobrih, jedan od onih koji se može nositi sa zahtjevnošću aranžmana, kakvi već psihodelični rock kao takav nameće. Imaju Desert Mountain Tribe sve karakteristike da ih se doživi moćnima, gotovo i stadionskima u nekim trenucima, posebice u grandioznoj „Interstellar“ za koju ne želite da stane ni nakon punih devet minuta trajanja.

Njihov psihodelični izričaj ne duguju toliko periodu 1960-ih i 1970-ih, kako bi se možda očekivalo, koliko psihodeliji ranih Jane’s Addiction i također ranih Black Rebel Motorcycle Club, tj. prava garažna posvećenost izričaju, s iskrenom garažnom energijom u kojoj kad je riječ i o samom gitarskom pristupu na mjestima gdje se obično očekuju klasična sola, prevladava repetitivno rešetanje markantnih tema čime se stvara mistično-ritualni ugođaj – prava pejotlična castanedovska atmosfera. Stoga, lako je povjerovati u emisarsku ulogu ovog trija koji kao da dolazi kao izaslanstvo nekog plemena s neke zabačene surove visoravni gdje i jedna (uvodna) „Feel The Light“ kao da zorno dočarava magičnu svjetlinu koja tamo vlada.

Dok „Take A Ride“ evocira na neki rani The Cult, pa čak i Southern Death Cult, „Midnight Sky“ uklizava kao potentna rock balada kakve su rock bendovi u međuvremeno zaboravili kako se rade, tj. nisu zaboravili, ali nikako da shvate da nije naglasak na ‘rock’, već na ‘roll’, a upravo ta „Midnight Sky“ koja izgara u nekom paralelnom Mother Love Bone svemiru upućuje da je „Either That Or The Moon“ jedan od najboljih rock prvijenaca ove godine. I naredna „Heaven And Hell“ to potvrđuje kao prokleto dobar križanac turobnosti Joy Divisiona i psihodelične ošamućenosti The Doorsa.

Slijedi „Runway“ čija mantričnost bazičnog rocka služi kao uzletna pista za lansiranje kroz „Enos In Space“ i refren „I feel like I’m on top of the world“, jest da to zvuči kurčevito poput Oasisa, ali ta pjesma krije dublji ironični značaj obzirom da je Enos stradao negdje u stratosferi 4. studenog 1962., jer, naime, riječ je o drugom čimpanzi kojeg je NASA eksperimentalno poslala u zemljinu orbitu. „Way Down“ se lako može shvatiti i kao posljednje poglavlje te neimenovane trilogije unutar albuma, iako sasvim solidno stoji kao pokajnička molitva. Jedino „OC Dream“ ispred spomenute „Interstellar“ odudara od ostatka materijala, jest da podsjeća na izričaj Kings Of Leon, ali u postojećoj korelaciji i poretku moglo se možda i bez nje.

Obzirom da Desert Mountain Tribe još nisu narasli preko granica (domaće) isplativosti, bilo bi dobro da ih netko od naših promotora nanjuši na vrijeme. To je bend koji svakako treba vidjeti uživo sad dok snažno širi krila.

Ocjena: 9/10

(Membrain, 2016.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate