Denis Katanec u Azimutu – grčevita borba sa životom

Nakon drugog SuperUha, jedan od naših ponajboljih kantautora vratio se pred šibensku publiku.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Denis Katanec u Azimutu

Denis Katanec u Azimutu

Umjetnik je bio samozatajan, a novinar indisponiran. Planirani intervju nisu napravili, samo su sjedili uz piće cijelu noć. I cijelo naredno jutro. Muzika i život, teme. Denis Katanec je na svoj prvi samostalni koncert u šibenskom klubu Azimut došao busom. Na ramenu je imao samo gitaru. U prednji džep futrole ugurao je još jednu majicu dugih rukava, za svaki slučaj. Rezervaciju za povratak u Zagreb nije kupio, jer „nikad ne znaš“.

„Nisam umoran, samo uvijek tako izgledam“.

Kad ti je za sreću dovoljan dobar zvuk na pozornici, onda se šačica ljudi koja te sluša pred pozornicom može smatrati uspjehom. U gradu u kojem će publika uvijek radije otići na koncert cover benda, nego da besplatno provjeri nekoga za koga nikad nisu čuli, Denis Katanec ipak je zainteresirao nekoliko parova ušiju, koje se nisu dale otjerati i do kraja su pokušavale proniknuti u nimalo jednostavan um ovog jednostavnog čovjeka.

„Ove su pjesme nastale za bend, ali nikako da ga održim na okupu.“

Denis je dosad predvodio Felon i Okanagan, u zadnje vrijeme Kliniku, no i njoj je sudbina trenutačno neizvjesna. U svima njima, kao i kad je sam na pozornici, Katanec se grčevito bori sa životom svojom dylanovskom bojom glasa i stihovima kojima isključivo njegova unikatna interpretacija daje dojam nadrealnosti. Ustvari su potpuno životni, ponekad briljantni, a počesto, iako neizrečeno, igraju na rubu smrti.

„Ma kakva produkcija, pjesmu treba snimiti onakvu kakva ona jest.“

Denis Katanec je neveseo tip, baš poput svog repertoara. Ne i mračan. Druželjubiv, ali i kontemplativan. Novinari su išli toliko daleko, pa rekli i – tužan. Svakako autentičan. Uživat će na štekatu na suncu i uz more, ali će, isto tako, u jednom intervjuu na novinarsko pitanje „isplati li se živjeti“, lakonski odgovoriti: „ne“. Isplati se samo svirati.

„Neugodno mi je svirati kad me slušaš.“

Nabrojani citati koji su, bez pristanka sugovornika, istrgnuti iz našeg noćnog i jutarnjeg druženja, stali su, kad smo nakon prve kave, a potom i piva, došli u središte Šibenika gdje je Katanec izvadio gitaru i počeo svirati. Na ulici ne izvodi svoje, već tuđe. Skupio je 68 kuna u pola sata. Bio je zadovoljan. Dvije kune su mu čak doletjele s obližnjeg prozora na drugom katu. Na inzistiranje ovog novinara pristao je, iako nevoljko, odsvirati „Florijana“. Jer, kaže, neće mu nitko dati pare ako se na ovaj ljetni dan bude derao: „hajde, gamad, sada svima toksičnog heroina, postat ćete gnojiva…“

Šteta što niste bili sinoć u Azimutu.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate