Glazbena recenzija

Conor Oberst 'Ruminations'
Conor Oberst 'Ruminations' – Dylanovski rehab

Filmska recenzija

'Hidden Figures'
'Hidden Figures' - trebale su samo pitati

Damir Urban: Najveći izazov mi je što više oguliti sebe i staviti na stol svoja jaja i nedostatke

Damir Urban i njegova četvorka će u četvrtak i petak održati dva koncerta u Tvornici kulture, može se reći da je to odavno tradicionalna priča u ovo doba godine. Sretna okolnost u promotivnom smislu je što je Damir u međuvremenu skoknuo do Zagreba na predstavljanje Exitovog Sea Star Festivala koji će se iduće godine održati u Umagu, pa smo mimo svih tehnoloških izuma koji nam spašavaju vrijeme u komunikaciji na daljinu, ali kradu ljudski kontakt, mogli sjest i u miru popričati.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Damir Urban (Foto: Milica Czerny - Urban)

Damir Urban (Foto: Milica Czerny – Urban)

“Popričati” je tu ključna riječ, jer znamo se dugo i iza sebe imamo solidan broj zajedničkih intervjua. Ukalupljivanje u tu klasičnu formu pitanje-odgovor nije bilo na pameti niti jednom ni drugom, niti mi se, iskreno, dalo pripremati pitanja za nekog o kome znam štošta, a iz iskustva znam da Urban ne funkcionira na tu shemu. Mislim, može, ali čemu? Kad više pruži ako je ta forma ostavljena postrance.

Prvo oko čega smo ušli u razgovor bilo je naravno ovo čudno vrijeme i njegov utjecaj na njegovu matičnu Rijeku. Napomenuo sam mu kako držim pozitivnim to što je Rijeka u fokusu ne samo zbog svega što se događalo oko riječkog HNK-a, već i po pitanju pobjede na natječaju za Europsku prijestolnicu kulture, pa što se radnja recentne serije “Novine” odvija tamo, kao što je i dokumentarni serijal “CSI Hrvatska” također krenuo iz Rijeke, i onda smo prirodno došli do riječke scene, a tu je Urban ponudio sasvim drugačiju priču. Trenutak koji je zahtijevao da se upali diktafon.

Damir Urban:  Rijeka je daleko od onoga što je nekad bila, bez obzira o kojem dobu pričali i nekako mi se čini da je što se glazbene scene tiče nekako sve lošije. Rijeka je dovoljno velika da će godišnje izroditi neki novi bend koji može biti među boljima u regiji, ali mi sad ne pričamo o talentiranim i upornim pojedincima i luđacima koji rade nešto potpuno kontra struje pa otvore recimo mali klub za odabranu publiku u kojem će se čitati knjige, bez obzira što tu dolazi pet ljudi. Takvih ljudi imaš, ali da bi mogao o nečemu ozbiljnijem pričati potrebna je scena i potrebno je da ljudi koji su na određenim položajima razumiju da je to potrebno. Meni se čini da se danas sve nekako pravda nekakvom tržišnom logikom. I u tom srazu snaga naravno da će supkulturna scena uvijek izgubiti bitku spram glazbe koja nudi isključivo zabavu i dobro raspoloženje. I tako je oduvijek bilo. Međutim, postojala je nekad podrška ljudi koji su na vlasti i koji su shvaćali da kulturu i neke stvari treba podržavati čak i ako ona nije sama isplativa. Npr. da se mladim umjetnicima doniraju prostori, ako će netko otvoriti rock klub da mu se da najam po nekoj jeftinijoj cijeni jer im je jasno da to nije klub za narodnu glazbu. Ljudi koji su otvarali galerije, ateljee uvijek su imali razumijevanje od strane vlasti i tu se negdje nalazio balans pa bi s nekim doniranjem nekih programa i manjim cijenama uspjeli na kraju godine preživjeti i dalje nastaviti tu svoju misiju. Danas kad smo svi na tržištu naravno da ako imaš jednu ulicu, s jedne strane narodnjački klub, s druge strane je rock klub, da će s obzirom na cijene pića i slično narodnjački klub raditi koncerte i besplatno. Tamo gdje ja živim u Rijeci vidim plakat sa šest velikih imena, a od tog je na njih pet ulaz slobodan. Ako imaš klince koji nemaju para i roditelje koji im nemaju što dat, kao što je slučaj, da će klinci željeli ili ne slušati takvu glazbu i ići tamo jer, eto, nudi se zabava koja je besplatna pa će za svojih 10 kn moći popiti pivu dok u rock klubu moraju platiti upad od 30 kuna za jedan strani bend koji ne nudi samo zabavu već ima i neke teže pjesme i neki edukativni moment i treba malo sjest i to poslušat. I ako je to trka i odnos snaga, ti gubiš odmah. I naravno to se dogodilo u Rijeci malo po malo, kao i svugdje, ali pogotovo u Rijeci jer je Rijeka nekad stvarno bio ne pretjerano velik grad, ali u kojem je postojala velika scena. Evo recimo mi smo kao Laufer u prve dvije godine postojanja svirali isključivo u Rijeci. Razne gitarijade, Ri Rockovi, samostalni koncerti i slično…

I naravno niste bili sami.

Damir Urban: Točno. Jedno tridesetak bendova, ako ne i više. Svaka mjesna zajednica je imala rock večeri, svaka manja dvoranica je imala rock večeri i sportske aktivnosti. Dakle ti bi krenuo od jednog Željezničara gdje se radio rock, zatim Istarskog kluba, preko Palacha gdje su bile dvije dvorane od kojih je sam Palach bio za manje bendove, pa današnji Stereo koji je do danas promijenio bezbroj imena… Postojalo je još drugih prostora i onda si imao i festivale i grupne svirke, imao si jednu dvoranicu gdje su se samo rock koncerti radili, imao si po ljeti još više prostora jer je bilo svirki i na otvorenom, međutim, danas smo došli do toga da imaš jedan, i to nestalan, prostor i u velikim smo problemima. Ti na taj način ne možeš graditi scenu. Mlade ljude ne možeš odgajati. Mladi bend dok ne postane dovoljno dobar i poznat da ga netko pozove u Zagreb i druge gradove Hrvatske nema gdje zapravo svirati nego doma i tu doći u kontakt s publikom i vidjet kako stvari stoje,profilirat se i odrasti s tom publikom i onda jedan dan, kao što je bio s slučaj s Lauferom, kad su došli pozivi iz drugih gradova bili smo spremni za svoje putovanje. Danas imaš slučaj da riječki bendovi prođu cijelu regiju, a da još nisu svirali u svom gradu. Postoje i takvi slučajevi. Možda ni to nije loše, ali evo, hoću reći stvari su se u svakom slučaju promijenile i kad pričamo o riječkoj sceni danas možemo pričati o bivšoj riječkoj sceni i naravno da danas postoje itekako vrijedni bendovi koji stvaraju i rade u Rijeci, ali o sceni više ne možemo pričati.

Pa da, primjerice i Jonathan i Izet Medošević su iskusni muzičari s već odavno formiranim pričama…

Damir Urban: Tako je, oni super rade, ali došli su iz drugih bendova, tu su dugo godina, u inerciji su. Ali ako ćemo sve to svesti pod nazivnik rock glazbe i glazbene rock scene, dogodilo se da su s rock scenom pale i ostale supkulturne grane. Znači Rijeka je nekad imala dva ili tri časopisa koji su se bavili književnošću i pjesništvom. Ja ne znam što danas rade riječki pjesnici, ‘ko to izdaje, kome da se oni obrate, postoje li uopće novine koje su profilirane za to ili su prinuđeni objavljivati u dnevnim novinama gdje će to biti prezentirano poput križaljke? Gdje su mladi riječki pisci, gdje završavaju? Nekad je bio dogovor da se svima koji završe književnost u Rijeci uz pomoć grada izda prva knjiga. Svake godine to netko završava, međutim romana nema. Gdje su riječki slikari i kipari? Gdje su svi? Kažem ti, onaj koji je nekad stvorio neko određeno ime, njemu se stvari razvijaju i dalje, ali ja pitam gdje su novi i vjerujem da im je danas iznimno teško. Dalje>>

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate