Damir Imamović: U početku karijere sam uvjeravao ljude da sevdah nije narodnjački kič

Može se reći kako je konačno došao trenutak da Damir Imamović Sevdah Takht predstavi pred zagrebačkom publikom uživo svoj hvaljeni prošlogodišnji album 'Dvojka'. Koncer je zakazan za 5. svibanj u Pogonu Jedinstvo. S Damirom Imamovićem smo napravili jedan daljinski intervju u trenutku dok se s Mirkom Ilićem družio u New Yorku.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Damir Imamović (Foto: Amer Kapetanović)

Damir Imamović (Foto: Amer Kapetanović)

Prošlo je godinu dana od objavljivanja albuma „Dvojka“. Mora se priznati da se vaša zagrebačka publika prilično načekala da je počastite skorašnjim nastupom u Jedinstvu. Slučajnost?

Damir Imamović: Bilo bi tako lijepo kada bi mi muzičari imali moć da sviramo gdje želimo i kada želimo, ali to često nije slučaj. Sviramo gdje i kad nas zovu. Nekada je to prečesto, nekada prerijetko. Da se nas pita, mi bismo stalno svirali i to svuda. Pogotovo u mjestima kakav je Zagreb za koja nas veže dosta prijatelja, naš perkusionista Nenad je iz Zagreba, imamo jako puno publike i svaki put napravimo super koncert i rasprodamo gdje god dođemo.

Za album „Dvojka“ vezan je jedan raritet, a to je da je riječ o prvom albumu sevdaha koji je od raspada Jugoslavije dizajnirao ugledni njujorški dizajner Mirko Ilić. Kako je došlo do njegovog angažmana?

Damir Imamović: Mirka sam upoznao u Beogradu jer je slučajno jedna produkcija koja je radila njegovu veliku izložbu organizirala i moje prve koncerte u Beogradu. Od tada smo u kontaktu, njemu se sviđa to što radim i veliki je navijač. Bilo je razgovora da radimo i ranije, ali se nikada nije desilo. Ovo pišem u New Yorku u kojem se nalazim po prvi put i Mirko me upravo proveo po gradu. Nezaboravno iskustvo. Opirao sam se tome da se zaljubim u New York, ali Mirko mi je potpuno razbio moj gard svojim pričama.

Damir Imamović Sevdah Takht 'Dvojka'

Damir Imamović Sevdah Takht ‘Dvojka’

Znači ‘mi o vuku, a vi kod vuka’… Jeste li stekli dojam da je Mirka dugo vremena nije privlačilo dizajniranje omota albuma, ili ga jednostavno, kako to obično biva, možda nitko sa scene nije zamolio za tako nešto?

Damir Imamović: Mirko je jedan od onih ljudi koje ne možeš nagovoriti da nešto raditi ili inspirirati ga novcima jer je otprilike uradio sve što dizajner može uraditi. Mislim da mu je simpatična ta moja želja da komuniciram sa kontekstom širim od našeg jezika. To je ono zbog čega je i on spremio kofere i otišao u New York 1980ih iako mu ništa u Jugoslaviji nije nedostajalo.

Zanimljivo je da je album objavljen za Glitterbeat records Chrisa Eckmana iz Walkaboutsa, ispada da je on kao kultni rock glazbenik postao jednako važan i za etno scenu, kakav je vaš dojam?

Damir Imamović: Chris je naprosto genijalan čovjek. On dobru muziku ne dijeli po žanrovima i prati mnogo različitih scena. Ja sam dugo tražio ozbiljnog producenta koji će mi pomoći da ispričam svoju priču bez kompromisa sa slikom koju zapad obično ima o balkanskoj muzici. Kliknuli smo već poslije prvog druženja u Ljubljani. Rijetkost je da neko na taj način stavi pred tebe ogledalo i bez ikakvih velikih poteza ponudi prostor. Obojica smo studirali filozofiju pa nas je valjda i to zbližilo.

Kako se Eckman zainteresirao za vaš rad?

Damir Imamović: Preko prijatelja sa festivala Druga godba. Ponajviše Roka Košira. Chris nije nikada producirao nekoga južnije od Slovenije. U tom momentu je već bio poznat kao producent Tamikresta i drugih afričkih projekata. Pitao sam ga jednom zašto baš ja i moj bend, a on je rekao da nema neki poseban odgovor, da mu je potpuno nebitno otkud smo, da bi nas volio producirati i izdati i da nismo sa Balkana. To je stvarno jedan od ljepših komplimenata.

Damir Imamović Sevdah Takht (Foto: Amer Kapetanović)

Damir Imamović Sevdah Takht (Foto: Amer Kapetanović)

Puno se toga pozitivnog dogodilo od trenutka kad ste vi, Amira Medunjanin i Božo Vrećo odlučili pristupiti sevdahu na jedan drugačiji način, gotovo ukidajući svaku poveznicu s narodnjačkim kičom. Dali ste jednu novu gotovo unikatnu vrijednost koja je osim što je objeručke i od publike i kritike prihvaćena na teritoriju Balkana, bilježi i značajne uspjehe izvan tih nazovimo ih naših granica. Jeste li od početka vjerovali u takva ishod ili je to premašilo vaša nekadašnja očekivanja?

Damir Imamović: Pa, iz početka sam bio usamljen, moram priznati. Prvih nekoliko godina je prošlo u uvjeravanju ljudi upravo u to da sevdah nije narodnjački kič i da to ne mora biti. Svađao sam se s organizatorima oko toga da koncert sevdaha zaslužuje pozorišta i sale sa sjedećim mjestima, da ne mora sve biti u folklornim momentima. Ali i sa novinarima oko toga da moj referencijalni sistem nisu narodnjačka estradna pitanja. I onda su došli prvi pozivi na ozbiljnije festivale (Jazz Cerkno, Druga godba, Jazz Fest Sarajevo…) i onda je to nekako odčepilo. Pogotovo nakon 2008. i mog albuma “Abrašević Live” i nakon što je Maria Andree snimila film o meni i onome što se pokreće u novom sevdahu. U međuvremenu je i Amira izašla iz kruga Mostar Sevdah Reuniona i prihvatila neku novu estetiku, pogotovo kroz saradnju s Bojanom Zedom. Posljednjih nekoliko godina i ostali grabe svojim putem. Izuzetno mi je drago što se to dešava.

U jednom intervjuu ste izjavili kako vam se nisu sviđale usporedbe s jazzom u smislu miješanja utjecaja sa sevdahom. Kako gledate na sebe i svoj rad. Koliko je tu po vama progresivnog, a koliko iskonskog povratka neiskvarenoj tradiciji? Jeste li glazbeni reformist ili tradicionalist?

Damir Imamović: Pa, ja vam baš ne vjerujem u pojam “neiskvarene” tradicije. Tradicija opstaje jedino kao škola: zbog znanja, slobode i mogućnosti koje uspijeva ostvariti. A to se postiže samo dovođenjem u pitanje i sanjanjem novih svjetova. Puko ponavljanje onoga što su radile prijašnje generacije je predosadno i ništa neće promijeniti. Možda će neko na osnovu toga zaraditi neke novce jer većina publike voli ono što već zna, ali meni je to uvijek bilo neinteresantno. Poređenju sa jazzom sam se opirao jer su mnogi pomislili da moje pozivanje na neke od jazz muzičara kao uzore znači da ja sebe smatram jazzerom. Čak su se i neki jazz muzičari ljutili na mene zbog toga. Ono što sam ja time htio je samo skrenuti pažnju na to da sevdah ima svoju tradiciju koja je vrlo interesantna i da meni nije potrebno pristupati joj iz perspektive jazza ili bilo čega drugog da bih mogao raditi neke nove stvari u njoj.

Damir Imamović Sevdah Takht (Foto: Amer Kapetanović)

Damir Imamović Sevdah Takht (Foto: Amer Kapetanović)

U svemu je poznat i vaš istraživački rad na sevdahu i folkloru oko njega. Skloni ste umjetničkom angažmanu i izvan glazbe, uzmimo za primjer izložbu „Sevdah, umjetnost, slobode“. Postoje li novi projekti sličnog karaktera u planu, jer očgledno je da se o sevdahu tek treba puno toga saznati?

Damir Imamović: Da, izložba je bila posebno ludilo. Iskreno, nisam imao nekih ambicija da budem kustos, kao što ni knjigu nisam pisao s ambicijom da budem pisac. Jednostavno, sve to što radim sa sevdahom tražilo je različite formate prezentacije. Trenutno sam posvećen koncertnim turnejama uz koje uvijek ide i poneki SevdahLab, a to su predavanja i radionice koje radim u cilju popularizacije cijele priče. Drugi formati će doći na red kada se za njima ukaže potreba.

Privlači li vas možda i i neki dokumentaristički, filmski pristup?

Damir Imamović: Ne posebno. Postoji ta stara ideja da uradim TV seriju u kojoj bih poveo publiku kroz sevdalijski svijet. Nešto po uzoru na serije Stephena Frya za BBC. Ali se još uvijek oko toga nije desilo ništa značajno u produkcijskom smislu, a ja nemam vremena da se bavim još i produkcijom.

Kada uspoređujete prošlost, genezu i nastanak sevdaha je li riječ o nečemu što se prilagodilo mentalitetu ili ga je pak u dobroj mjeri i oblikovalo i što je po vama ono što ga danas i dalje čini tako privlačnim, otvorenim i istovremeno mistično zavodljivim u današnjici?

Damir Imamović: Sevdah je posebna lokalna poslastica. Njeni određeni dijelovi jesu zaostaci otomanskog naslijeđa na našim prostorima, ali i danak svim transformacijama kroz koje je to naslijeđe prošlo. Npr. to je muzika koja se uvijek pjevala na našem jeziku, bez obzira na sve utjecaje koji su dolazili izvana. Upravo zbog toga sevdah još uvijek ima to neko posebno značenje, čak i za nove generacije. On je nekada bio način na koji se lokalna kultura mjerila i oplođivala stranim utjecajima. Još uvijek je to u pitanju, ali i nove priče koje su: identitarne, nacionalne, feminističke, queer… Mislim da je njegova zavodljivost upravo u tome što smo se uspjeli oduprijeti konzervativcima i shvatiti ovaj žanr kao suvremenu umjetnost, a ne folklorni resantiman.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate