Damir Avdić u Vintage Industrial Baru – sam protiv svih

Jebeš rat! Te dvije riječi, kojima se Damir Avdić u četvrtak oprostio od ugodno popunjenog Vintage Industrial Bara, predstavljale su i lajtmotiv čitavog koncerta pa smo ih tako, poput nekakve očajničke mantre, skupa s Grahom izvikivali i na refrenu istoimene pjesme novog albuma, kao i tijekom završnice 'Detroita'.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Damir Avdić u Vintage Industrial Baru (Foto: Filip Bušić)

Damir Avdić u Vintage Industrial Baru (Foto: Filip Bušić)

Uzmemo li u obzir da Avdićevi stihovi rijetko, gotovo nikada ne promašuju metu, stvarno se čini da nam ponovno prijete ista sranja i da krvi žedna beštija još uvijek nije nahranjena.

„Najopasniji muzičar“ i „najgnjevniji pjesnik Balkana“, kako ga prilično točno vole opisivati, u Vintage je stigao predstaviti „Ameriku“, svoje, barem ako pitate nižepotpisanog, vjerojatno i najbolje ostvarenje. Novih devet pjesama, od kojih je ovom prilikom odsvirao sedam, uz uobičajene tekstualne bravure sadrže i pravi arsenal poput žileta oštrih riffova, virtuozno odsviranih i razrađenih do te mjere da će vas povremeno natjerati da zaboravite kako bi ih mogli pratiti bas i bubanj. Drugim riječima, Avdićeva svirka zvuči kao da je u svoju gitaru „ugurao“ čitav bend, što ga čini jednom od glazbeno najunikatnijih pojava u rock povijesti, i to na prostorima mnogo širim od ovih na kojima smo prisiljeni živjeti.

Damir Avdić u Vintage Industrial Baru (Foto: Filip Bušić)

Damir Avdić u Vintage Industrial Baru (Foto: Filip Bušić)

Krenulo je s naslovnom stvari aktualnog albuma, a nakon „Amerike koja se boji da ostane sama sa svojim patriotima“, svoju porciju do kraja večeri dobili su i lijevi i desni i oni u sredini, nacionalistički smradovi i ubijeđeni antifašisti, Facebook revolucionari i buntovnici skriveni iza tastatura, kao i sam autor, prema vlastitim riječima, „loša pička u porniću demokratije“ i „žongler teorija zavjere“. Pozornicu su „krasila“ samo tri mikrofona u koje je, povremeno i pored njih, Damir naizmjenično puštao svoje urlike, pritom izvodeći izbezumljene grimase, pred našim se očima pretvarajući u nekakvog pomahnitalog uličnog propovjednika ili glasnika pakla poslanog na ovaj svijet kako bi nas upozorio i uvjerio da smo uništili sve i da povratka nema.

Damir Avdić u Vintage Industrial Baru (Foto: Filip Bušić)

Damir Avdić u Vintage Industrial Baru (Foto: Filip Bušić)

Slušajući „Nuspojave“ ili „Anarhokapitalizam“ razmišljao sam kako bi ga trebalo angažirati kao stručnog suradnika TV-dnevnika ili kakve političke emisije gdje bi poslije svakog priloga kao komentar išla neka njegova pjesma, detektirajući pravo stanje stvari i trgajući maske s lica državnika i dežurnih dušebrižnika, „pravednika koji stoje pred porodilištima i mašu transparentima za prava spermatozoida“ te „pravne države koju pravna nauka vodi na uzici k’o kućnog ljubimca“.

Damir Avdić u Vintage Industrial Baru (Foto: Filip Bušić)

Damir Avdić u Vintage Industrial Baru (Foto: Filip Bušić)

„Gospode“, uronjena u more feedbacka i distorzije, više je nalikovala egzorcizmu nego molitvi te je u četvrtak ostavila možda i najdublji trag, barem ako zanemarimo izvedbe sad već legendarnih „Human Reich“, „Sine“, „U očima moje djece“ i na bisu odsviranog „Bratstva i jedinstva“, završne runde obračuna sa svima koji nekritički zazivaju prošla vremena, uvjereni kako je tada sve bilo, ako ne baš savršeno, onda u svakom pogledu bolje nego danas. Na Avdićevom nišanu našli su se i multikultura („najefikasniji način da se vidi ko je na kojoj strani“) i dežurne narikače za žrtve terorističkih napada („ne mogu oni pobit’ kol’ko mi možemo cvijeća bacit“), no na kraju nam je ipak ponudio izlaz, protuotrov za nebrojene svakodnevne horore i ono najvažnije što trebamo prenijeti svojoj djeci – ljubav.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate