Cuong Vu Trio Meets Pat Metheny – uspješan vanžanrovski let

Suradnja ponajboljeg jazz-gitarista posljednjih 30 godina s trubačem vijetnamskog porijekla urodila je nesvakidašnje himničnim albumom čiji bi se rukopis mogao svidjeti i ljubiteljima metala i stoner-rocka.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Cuong Vu Trio Meets Pat Metheny

Cuong Vu Trio Meets Pat Metheny

Nesvakidašnja pojava čupavog gitarista koji iz svemira u gitaru pretače nebeske harmonije i melodijske linije, zvuka obogaćenog chorus-pedalom, svojevrsnog međaša koji je podijelio scenu onoliko koliko je jazzu priuštio posebnu stalešku stepenicu kratki je opis ostavštine Pata Methenyja, posljednjeg živućeg gitarskog superheroja u godinama u kojima legende kopne kao gljive za vrijeme suše. Prilikom svojeg posljednjeg gostovanja u Hrvatskoj koje je palo prije pet godina, prilikom čega je predstavljen i “Orchestrion”, studijski surogat elektrificiranom jazz-sastavu, mnoge je ostavio bez teksta kao rijetke zvijerke prošlosti koja se u međuvremenu nije pretvorila u vlastitu karikaturu. Već naprotiv!, podigao je ljestvicu…

No, hajde dosta o njemu, recimo koju i o bend lideru. Naturalizirani Amerikanac vijetnamskih korijena, s Methenyjem je supotpisao “Speaking of Now”, Grammyjem ovjenčan album još iz 2002. godine, jedan je od rijetkih trubača koji su nesebično prihvatili ideju da se instrument kojeg nazivaju i produžetkom mezzosoprana, može prikeljiti na wah-pedalu, koketirajući tako sa slojem zvuka koji je omiljena fusnota gitare od šezdesetih godina naovamo. Na profesionalnoj listi dosega, ovog prekaljenog downtown junaka, možemo pronaći imena poput Davida Bowieja i Laurie Anderson, iako bi bilo fer naglasiti da ga je na prvim autorskim albumima angažirao i trubač Dave Douglas.

Stalni pobočnici Vuovog trija su i električni bas-gitarist Stomu Takeishi kao i bubnjar Ted Poor. U vidu onog što bi se moglo nazrijeti kao referentna točka kojom je Metheny izišao iz vlastite sigurnosne zone slovi i natuknica da na ovom albumu chorus-pedalu nećemo čuti, već prije ring modulator i mnogo opojnije zvučne zidove iz sub woofera. Uz to, Poorov je zvuk puno bliži atakiranju ride činele odozgo, u stilu Denarda Colemana, nadopunjavajući tako oranje pragova kakve hardcore ekipe.

Album otvara „Acid Kiss“, himnični sludge-blues koji bi sa dvopražnim rifovljem dobro sjeo u kakvu suvremenu distopiju, dok sljedeće kompozicije opijenost začudnim samo produbljuju. Harmolodične ideje koje su prijemosnica u smjeru vizije Ornettea Colemana još su uvijek jako cijenjene sudeći po temi “Not Crazy (Just Giddy Upping)”, te je čitav album dobro poslušati kao reminiscenciju na slabu misao iz vremena kad su tračevi o Methenyjevoj ‘prodaji’ bili snažniji od slova o njegovoj viziji. Pored jedne Methenyjeve autorske i šest Vuovih, za kraj je ostavljena skladba skladatelja i saksofonista Andrewa D’ Angela. A o preuzimanju showa, koji je urodio albumom koji ruši i kategorije i klupske podjele u niskom letu, bi se dalo…

Ocjena: 9/10

(Nonesuch, 2016,)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate